Djetinjstvo bez druge djece : Generacija koja je odgajana u karanteni

Zbog Covida-19 malena djeca ne mogu ići na rođendanske zabave ili se igrati s drugom djecom.  Roditelji ih ne ostavljaju u vrtićima. Koja je dugoročna posljedica pandemije na sljedeću generaciju?

 

Dvogodišnjakinja Alice McGraw je šetala ovoga ljeta sa svojim roditeljima na jezeru Tahoe i tada im se približavala druga obitelj. Malena djevojčica se zaustavila.

„O, ne. Ljudi.“, rekla je i pokazala prema njima.

Njezina majka je rekla da je djevojčica naučila držati određenu socijalnu distancu kako bi smanjila opasnost infekcije koronavirusom. Na taj način je i ona dio generacije koja živi u posebnom mjehuriću – onome bez druge djece. To su mališani u doba Covida-19.

Za nju i njezine vršnjake nisu postojale zajedničke igre, satovi glazbe, rođendanske proslave, igranje u pijesku ili ljuljanje jedni pokraj drugih na ljuljačkama. Mnoge obitelji ove jeseni nisu upisale svoju djecu u vrtić, a neki su se i predomislili i ipak ispisali djecu iz vrtića kada je broj novozaraženih ponovno počeo rasti.

S dolaskom izolacije ove zime, roditelje su počele zabrinjavati posljedice nedostatka društvenih kontakata na razvoj njihove malene djece.

„Ljudi pokušavaju odabrati manje zlo od toga je li gore izložiti djecu opasnosti zaraze ili nedostatka društvenih kontakata.“, izjavila je Suzanne Gendelman čija je četrnaestomjesečna kći Mila često provodila vrijeme s Alice McGraw prije pandemije.

„Moja kći je vidjela više žirafa u zoološkom vrtu nego druge djece.“, izjavila je gđa Gendelman.

Prerano je za objavu istraživanja o posljedicama zatvaranja tijekom pandemije na malenu djecu, premda stručnjaci za razvoj djece kažu kako je velika vjerojatnost da će većina djece biti dobro jer su u ovoj dobi za njih najvažniji odnosi oni s roditeljima.

Međutim, veliki broj istraživanja ističe važnost socijalne interakcije na razvoj mozga.  Istraživanja pokazuju da se mreža živaca zadužena za jezični razvoj i druge kognitivne sposobnosti stvara kroz verbalnu i fizičku razmjenu – od dodavanja lopte do razmjenjivanja zvukova i jednostavnih fraza.

Takve interakcije stvaraju „strukturu i povezanost u mozgu“, govori Kathryn Hirsh-Pasek, ravnateljica Laboratorija za razvoj jezika kod djece pri Sveučilištu Temple i suradnica na zavodu Brookings. „Čini se da one hrane mozak.“

Kod novorođenčadi i djece vrtićke dobi su to važne takozvane „posluži i vrati“ interakcije i temelje se na  razmjeni zvukova i jednostavnih riječi.

Dr. Hirsh-Pasek i drugi stručnjaci kažu da tehnologija donosi i mnoge prilike, ali i opasnosti tijekom pandemije. S jedne strane ona omogućuje da se djeca virtualno igraju preko Zooma ili FaceTimea sa svojim bakama i djedovima, obiteljskim prijateljima ili drugom djecom. Ali tehnologija može i ometati roditelje koji neprestano provjeravaju mobitele i to do tolike mjere da ti uređaji ometaju neposrednost i efektivnost razgovora – koncept poznat kao „tehnoferencija“.

John Hagen, umirovljeni profesor psihologije na Sveučilištu u Michiganu, kaže kako bi bio puno zabrinutiji za  malenu djecu „kada bi se ovo sve produžilo na nekoliko godina, a ne samo na nekoliko mjeseci.“

„Samo mislim da ovo neće ostaviti nekakve trajne ili dugoročne poteškoće.“, izjavljuje Hagen.

Dr. Hirsh-Pasek opisuje trenutno stanje kao „društveni uragan“ s dvije velike opasnosti: Novorođenčad i djeca vrtićke dobi se ne druže međusobno i u isto vrijeme djeca preuzimaju uvjerenje svojih roditelja da su drugi ljudi potencijalna prijetnja.

„Nije ideja da prestanemo viđati drugu djecu koja hodaju ulicom“, govori Hirsh-Pasek.

Tako nešto se dogodilo Casheru O’Connoru, četrnaestomjesečnom dječaku čija se obitelj nedavno preselila iz San Francisca u Portland u Oregonu. Nekoliko mjeseci prije nego što su se preselili, dječak je bio u šetnji s majkom kada je u blizini ugledao drugog dječaka.

„Casher je hodao prema malenom dvogodišnjaku, a  majka tog dječaka ga je rukom spriječila da se približi njezinom sinu.“, govori Elliott O’Connor, Casherova majka.

„Razumijem to, ali mi je to svejedno slomilo srce.“, dodala je.

Portland se pokazao kao manje opasno mjesto za interakciju između djece dijelom zato što je manje naseljeno mjesto od napučenog San Francisca pa tako djeca mogu biti na istom mjestu, a da roditelji ne osjećaju opasnost od međusobne zaraze.

„Nevjerojatno je gledati ga kako zuri u drugu djecu.“, kaže gđa O’Connor.

„Tužno je gledati svoje dijete kako se igra samo na igralištu.“, dodala je, „Što li će to sve napraviti našoj djeci?“

Druženje samo dvije ili tri obitelji s djecom u istom susjedstvu je pomoglo odagnati neke brige roditelja. Međutim, nova i oštrija pravila u nekim državama, kao što je Kalifornija, prekinula je to jer su sva igrališta zatvorena kako se pandemija pogoršala pa je ljudima preporučeno da se druže unutar svoje obitelji.

Osim toga, ona druženja od samo dvije ili tri obitelji su funkcionirala ako bi se svi pridržavali istih pravila pa su tako neke obitelji ipak odlučile kroz sve proći same.

To je bio slučaj i s Erinn i Craigom Sheppard, roditeljima petnaestomjesečnoga Rhysa koji žive u Santa Monici, u Kaliforniji. Oni su posebno oprezni jer žive u blizini dječakove bake koja ima preko osamdeset godina. Gđa Sheppard kaže da se Rhys igrao s „nula“ djece otkako je pandemija započela.

„Dođemo u park, dezinficiramo ljuljačku, on uđe u nju, zabavlja se sam i voli biti vani pa pokazuje prstom na drugu djecu i roditelje kao i sva djeca njegove dobi.“, kaže ona. Ali ne dolaze u kontakt.

Jedne noći su roditelji stavljali Rhysa na spavanje kada je on počeo mahati. Gđa Sheppard je shvatila da on gleda na kalendar na zidu na kojemu se bebe. Od tada se to stalno događa. „Maše bebama na kalendaru.“, kaže gđa Sheppard.

Stručnjaci za dječji razvoji kažu kako bi bilo korisno početi istraživati ovu generaciju djece kako bismo saznali nešto više o posljedicama izolacije. Postoji jedno istraživanje davno provedeno: Istraživanje objavljeno 1974. koje je pratilo razvoj djece koja su živjela u doba Velike depresije. To istraživanje nudi razloge za nadu.

„Istraživanje je pokazalo neočekivan stupanj povećane prilagodljivosti te djece u njihovoj srednjoj dobi.“, piše Glen Elder, autorica tog istraživanja.

Brenda Volling, profesorica psihologije na Sveučilištu u Michiganu i stručnjakinja za socijalni i emocionalni razvoj, kaže da djeca iz tog doba koja su najbolje prošla dolaze iz obitelji koje su prebrodile ekonomski krah puno spremnije i u kojima je onda bilo i manje agresije, ljutnje i depresije.

Sudeći po tome, ono što djeca koja odrastaju u takozvanoj Covid eri najviše trebaju je stabilnu, njegujuću interakciju sa svojim roditeljima punu ljubavi, ističe Dr. Volling.

„Toj djeci ne manjka socijalne interakcije.“, govori Volling, ističući kako dobivaju „najvažniju“ interakciju, onu sa svojim roditeljima.

Problem bi mogao nastati u izoliranosti koju osjećaju roditelji i koja ih onda sprječava da se povežu više sa svojom djecom.

„Oni pokušavaju uklopiti posao i obitelj.“, kaže Volling. Problem nastaje, dodaje, kad roditelji postanu „agresivni ili depresivni i ne mogu se posvetiti djeci jer su nervozni i pucaju po šavovima.“

„To je još gore od toga što se djeca ne igraju s drugom djecom.“

 

Izvor članka:

https://www.nytimes.com/2020/12/09/health/Covid-toddlers-playdates.html?referringSource=articleShare&fbclid=IwAR2LuDf-w8XWxV5vps59STfdY8uiy2gAt7hqJC8HPaHyT_mesGrIPjt2Ylc

Članak prevela i prilagodila: Laura Mazur