Da, nastava na daljinu je bila očajna, ali pruža rijetku priliku da u potpunosti nanovo promislimo o ranom školovanju.

Popis tragedija i neugodnosti koje je Amerikancima donio COVID-19 je dugačak, ali jedan od izraženijih izvora bijede za roditelje je školovanje tijekom pandemije. Logistička fleksibilnost potrebna za uravnoteženje posla i škole kada su svi ključni resursi – vrijeme, fizički prostor, brzina interneta, emocionalne rezerve ograničeni – gurnuli su mnoge do razine očaja.

Pandemijska škola očito ne funkcionira dobro, posebno za mlađu djecu – i to je sve, ali nemoguće za 20 posto američkih studenata koji nemaju pristup tehnologiji potrebnoj za sudjelovanje u nastavi na daljinu. Ali ono što su roditelji počeli shvaćati o obrazovanju svoje djece promatrajući njihovu nastavu preko Zooma je to da škola nije dobro funkcionirala ni prije dolaska COVID-19. Poput tsunamija koji se udaljava od obale, napuštajući izloženu obalu, pandemija je otkrila dugotrajnu nepažnju na razvojne potrebe djece – potrebe poput osnovne tjelovježbe, vrijeme na otvorenom, razgovor, igru, čak i spavanje. Svi izazovi obrazovanja mlade djece koju smo godinama minimizirali odjednom su se pojavili kao otpad na plaži uz nisku plimu – zaudara i nemoguće ih je ignorirati. Roditelji ne vide samo kako je manjkava i problematična nastava na daljinu, već otkrivaju da su mnogi problemi nastave na daljinu samo pogoršanje već postojećih problema prisutnih u nastavi licem u lice u učionicama.

Nevjerojatno je kako su se male škole mijenjale s vremenom; većina javnih osnovnih škola su zaglavile s modelom koji se nije razvio kako bi odražavao napredak u kognitivnoj znanosti i našem razumijevanju ljudskog razvoja. Kada sam ušla u učionicu mog 10-godišnjeg sina četvrtog razreda prije godinu dana, izgledala je gotovo isto kao učionica mojeg sada-28-godišnja sina koji je išao u školu 2001. godine. Tada sam mislila da se ta učionica nije puno razlikovala od moje vlastite kada sam i ja bila u četvrtom razredu davne 1972. godine. Svi su imali isti raspored klupa, ormarića i ostalog namještaja namijenjenog provođenju nastave. Isto vrijedi i za školski raspored: 35 sati tjedno nastavno vrijeme za oko 180 dana. Ista domaća zadaća, unatoč sve većem broju dokaza koji sugeriraju kako domaća zadaća za djecu osnovnih škola (osim noćnog čitanja) doprinosi minimalne ili nikakve učinke. Osnovno obrazovanje također cijeni relativno površno učenje koje je previše usmjereno na postizanje manje intelektualno korisnih vještina, vještina neutemeljenih na stvarnom sadržaju ili kritičnom razmišljanju, ali koji se ujedno praktični za ocjenjivanje putem ispita. Školski sati su obilježeni smetnjama i bukom dok učenici mijenjaju učionice, uglavnom masovno i u dobno zadanim skupinama, od jedne strogo zadane teme ili zadatka do druge. Mnogi nastavnici i stručnjaci za razvoj djece vjeruju da neke od još uvijek standardnih karakteristika predškolskog i osnovnog obrazovanja – skupine po dobi i sposobnosti, karakteristike učionica, zatvorenost uglavnom u zatvorenom prostoru – ne odgovara velikom broju djece. I veći dio onoga što je promijenilo-manje vremena s nastavnicima licem u lice, zadaci na tabletima ili računalima, suženi nastavni plan i program – je vjerojatno pogoršalo stvari.

Kako je učenje na daljinu (doslovno) donijelo ove realnosti u dječje domove o tome kako educiramo malu djecu, pruža se prilika da se stvari bolje odrađuju – ne samo za vrijeme trajanja pandemije već i poslije nje.

Otkako je prošlog proljeća postalo jasno kako će se zatvaranje škola produžiti, čuli smo izljeve zabrinutosti zbog potencijalne zakinutosti u znanju i učenju, ali i drugih ozbiljnih prijetnji za dobrobit djece, uključujući neotkriveno zlostavljanje unutar obitelji i gladovanje. Za znatan dio djece – one s invaliditetom čije obrazovne potrebe nije moguće ispuniti na daljinu, a milijuni djece koji imaju pravo na besplatan ili jeftiniji obrok nisu bili hranjeni tijekom proljeća i ljeta – ta zabrinutost je svakako opravdana. U tvrtke McKinsey u svojoj je analizi zaključila da će, ako se nastava na daljinu nastavi u 2021., učenici će u prosjeku trpjeti sedmomjesečni „gubitak znanja”, to jest, kasnit će sedam mjeseci u savladavanju određenih znanja i vještina. Učenici latinoameričkih korijena i oni crne rase će malo više zaostajati, otkrio je McKinsey, a učenici iz socijalno ugroženih obitelji s malim prihodima će izgubiti više od godinu dana. Izvješće s instituta Brookings iz proljeća 2020. predviđalo je da bi duži period bez odvijanja nastave licem u lice moglo izazvati pojavu u kojoj bi učenici od trećeg do osmog razreda mogli izgubiti znatan dio gradiva iz matematike i vještine čitanja.

Učinak tih mogućih zaostataka nikako ne treba podcijeniti. Ali slika postaje sve mutnija kada uzmemo u obzir da se mnoga djeca, s različitim osobinama, dobro nose bez tradicionalne škole. Neki čak nastavljaju stjecati nova znanja i vještine. Primjerice, Brookings studija je predviđala da će najbolji učenici (četvrtina od ukupnog broja svih učenika) i dalje napredovati u čitanju. „Mislim kako je velik dio (napretka učenika) proizašao iz toga što smo drastično smanjili ukupan broj obaveza kako bi zadatke učinili što pristupačnijima, a ne da ih zatrpamo sa zadacima”, izjavio je Mark Gardner, srednjoškolski profesor engleskog jezika iz Washingtona za obrazovnu internetsku stranicu Edutopia. Uspjeh i napredak nekih učenika je „iznenađujući izvrstan”, navodi se u izvješću portala The Hechinger Report, djelomice i zato što im je bilo lakše usredotočiti se na učenje.

Mnoga djeca su također sretnija i pod manjim stresom nego što su bila dok su sjedila u učionici. Neki učenici i briljiraju, rekao je za Los Angeles Times glavni nadzornik javnog školskog sustava Los Angelesa. Rezultati istraživanja demografski reprezentativnog uzorka američkih obitelji provedenog u proljeće pokazali su da se 43% roditelja složilo s izjavom „Moje je dijete danas manje stresno nego prije zatvaranja škole.” (samo 29% se ne slaže s tim.) Neka djeca su spašena od vršnjačkog zlostavljanja (20% djece u dobi od 12 do 18 su prijavili da su bili žrtve vršnjačko zlostavljanje u školama). Jedan nastavnik rekao je za Edutopiu kako učenici napreduju jer je tijekom pandemije olakšan pritisak koji je inače prisutan prilikom većih i važnijih ispita. Nedavno objavljeno istraživanje pokazuje kako fleksibilniji rasporedi koje nudi pandemijsko školovanje omogućavaju mladima da se po prvi puta dovoljno dobro naspavaju. I kako to kaže Steven Mintz, autor knjige Huck’s Raft: Povijest djetinjstva u Americi, pandemija je učenicima dala „mogućnosti rasta i razvoja na načine koji bi inače bili nemogući u „normalnijim” vremenima.”

Znamo da je pandemija stvorila ili pogoršala probleme mentalnog zdravlja mnoge djece. Međutim, ono na što baš i ne primjećujemo jest da je školovanje prije pandemije već pridonijelo takvim problemima. Jedno veliko istraživanje iz 2020. pokazalo je kako su učenici prijavili manji osjećaj sreće u školi nego na bilo kojem drugom mjestu. Drugo istraživanje provedeno između 2009. i 2012. godine je utvrdilo da se hitne psihijatrijske intervencije više nego udvostručuju tijekom školske godine u usporedbi s vremenom kada su praznici. Iako je stopa samoubojstava odraslih dosegnula povijesni vrhunac tijekom ljeta 2020., nedavni porast samoubojstava mladih pokazalo je suprotan obrazac. Samoubojstva su opala tijekom ljeta a zatim porasla kada su se djeca vratila u školu. Znanstvenici su utvrdili kako se razine hormona stresa (kortizola) u učenicima osnovnih škola povećaju tijekom školske godine. Peter Gray, profesor psihologije na Boston Collegeu koji proučava ova pitanja, kaže da, kada bi škola bila droga, ne bi dobila odobrenje za korištenje od agencija za kontrolu lijekova.

Stariji načini učenja kao i novije izmjene kurikuluma su možda doprinijele ovim problemima. Primjerice, tradicionalne strogo određene učionice namijenjene djeci s obzirom na njihovu dob, koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo, predstavljaju neprirodan i potencijalno nezdrav način organiziranja života djece, vjeruju stručnjaci. Angela Duckworth, psihologinja sa Sveučilišta u Pennsylvaniji i autorica knjiga o ustrajnost, pretpostavlja da razdvajanje po dobi unutar škola može pridonijeti konkurentnosti i stresu. U mješovitoj dobnoj skupini, kaže: „desetogodišnjak uzima ruku petogodišnjaka i gleda na lijevo-desno prelazeći cestu. Petogodišnjak se s divljenjem i povjerenjem ugledava na desetogodišnjaka i radi kako mu se kaže. Nasuprot tome, kada nabacate stotine djece potpuno iste dobi na jednu hrpu, pozornost se okreće, nekorisno, na usporedbe unutar grupe: Tko je najpametniji? Tko je najbrži? Tko je najljepši? To odvaja vrijednosti djece od ljubaznosti, povjerenja, zajednice i okreće ih prema konkurentnosti, što može dovesti do stresa i vršnjačkog zlostavljanja. Taj učinak može biti još jači nego što je prije nekoliko godina bio, jer djeca provode više vremena daleko od svog doma i naselja u kojemu žive nego što je to bio slučaj s prijašnjim generacijama.

Stručnjaci za obrazovanje iz raznih područja i ideologija slažu se da je nastavni program bogat književnošću, građanstvom, poviješću i umjetnošću ključan za dobre vještine čitanja, kritičkog razmišljanja i pisanja. Ali škole su, prilično iracionalno, odustale od provođenja takvih programa u korist zastarjelih programa fokusiranih na provođenje standardiziranih testiranja. Pet godina nakon uvođenja posebnog zakona No Child Left Behind, a koji je stupio na snagu 2002. godine, istraživanje nacionalnog uzorka američkih školskih okruga pokazalo je da je gotovo dvije trećine školskih okruga dramatično povećalo satove književnosti ili matematike, dok je gotovo polovica smanjila satnicu iz društvenih predmeta, znanosti, umjetnosti, glazbe, tjelesnog odgoja, kao i vrijeme za ručak ili odmore. „Specijalni” satovi, kao što su glazbeni i tjelesni odgoj uključujući aktivnosti kao što su odmor pa čak i ručak, pružaju djeci značajne mogućnosti za emocionalni rast i neovisno učenje. Za mnogu djecu, to su trenuci koji školu čine podnošljivom. (u jednom zanimljivom prirodnom eksperimentu, istraživači su primijetili da je dijagnoza ADHD-a drastično porasla u isto vrijeme kada su se počeli provoditi važni i veliki ispiti koji su velikim dijelom određivali zaključnu ocjenu učenika; drugo je istraživanje pokazalo da je boravak u dječjem vrtiću značajan faktor rizika za dijagnozu ADHD-a u usporedbi s djecom iste dobi koja su ostala u predškolskoj ustanovi jednu godinu više.)

Pandemijski Zoom satovi također su otkrili u kojoj se mjeri učenje male djece danas oslanja na manjkavosti pristupa učionicama – nastavnici previše govore, a djeca premalo. Međutim, razvojni znanstvenici i nastavnici odavno znaju da se akademski ishodi u kasnijim osnovnoškolskim godinama grade na temeljima autentičnog, govornog jezika i njegovanju smislenih odnosa u ranom djetinjstvu. Rano učenje u osnovi je društveni proces, tijekom kojeg se arhitektura mozga u razvoju gradi od emocionalnih veza s pouzdanim prijateljima, roditeljima i nastavnicima. Jedno istraživanje, iz 2011. godine, pokazalo je kako je uporaba naprednog, fleksibilnog jezika predškolskih nastavnika tijekom slobodne igre djece predviđala bolje napretke iz područja čitanja i razumijevanja do četvrtog razreda. Mnoga su istraživanja pokazala vrijednost licem u lice, empatičnih stilova učenja za razvoj jezika kod dojenčadi i male djece. Općenito, djeca doživljavaju veću obrazovnu i društvenu korist u učionicama u kojima su nastavnici emotivno prilagođeni njima od prijateljskih, spontanih razgovora do provođenja smislenih nastavnih planova koji potiču fizičku, suradničku, otvorenu igru.

Jedna od mnogih ironija suvremenog obrazovanja jest to, da kako saznajemo više o važnosti emocionalne povezanosti i komunikacije licem u lice u ranom razvoju mozga, čini se da sve više ulažemo u jednostavnija tehnološka rješenja, kao na primjer „samonadzirane” matematičke lekcije na tabletima i slično, koji odvode mladu djecu od odraslih koji su zaduženi za njihovo podučavanje. Ono što roditelji vide u Zoomu nije radikalno odstupanje od onoga što se inače događa u redovitim predškolskim i osnovnoškolskim učionicama, već virtualno proširenje toga.

Za sve svoje izazove, pandemija predstavlja prigodu za potpuno preispitivanje školstva u cjelini. Što bi mi uopće trebali zahtijevati?

Dobar početak bio bi uključivanje šireg i dubljeg nastavnog plana i programa s više mogućnosti za djecu da istražuju, igraju se i grade odnose s vršnjacima i nastavnicima. Škole bi također trebale biti mjesto njegovanja znatiželje i ljubavi prema učenju za svu djecu, ili barem ne ometati razvoj tih osobina. Ovo je niska ljestvica za obrazovanje, ali prečesto taj cilj nije ostvaren, kao što bi se moglo reći prema brojkama milijuna američkih ljudi koji su funkcionalno nepismeni.

Međutim, najočitiji zahtjev bi trebalo biti provođenje više vremena na otvorenom. Tijekom pandemije, razlozi za to su jasni: pokazalo se da je prijenos virusa COVID-19 na otvorenom daleko manje vjerojatan od mogućnosti širenja u zatvorenom prostoru. No, učenje na otvorenom ima brojne prednosti čak i u vremenima bez globalne zdravstvene ugroze. Godine prikupljanja dokaza otkrivaju konkretno mjerljive prednosti učenja baziranog na prirodi i vremena provedenog na otvorenom za malu djecu. Na primjer, više studija su pokazale da primjena nastave na otvorenom smanjuje učestalost simptoma ADHD-a, kako u neposrednom tako i u duljem periodu. Još jedno istraživanje pokazalo je kako su djeca koja su nastavu iz znanosti imala na otvorenom, naučila više od onih koji su je učili samo u učionici. Unatoč onome što znamo o pozitivnom utjecaju prirode na mentalno zdravlje, raspon pozornosti, obrazovne ishode, fizičku sposobnost i samoregulaciju, vrijeme na otvorenom prečesto se smatra neobičnim i nebitnim dodatkom, a ne kao sastavni element procesa učenja.

Početkom 20. stoljeća epidemije tuberkuloze navele su mnoge američke škole da usvoje nastavu na otvorenom. Danas postoji niz novih zapreka: percepcija o nesigurnosti susjedstva; pristup otvorenim prostorima; vještine nastavnika; pasivnost odraslih; i zabrinutosti za ekstremne vremenske uvjete i kvalitetu zraka, posebice za učenike koji pohađaju škole u zapadnim državama. Međutim, najveća zapreka je nedostatak volje i mašte. Ograničena nacionalno razmišljanje o alternativnim mjestima učenja i dalje je, čini se, ukorijenjena u pretpostavci da se nastavni satovi u zatvorenom prostoru mogu prenositi bilo na otvorenom ili na internet s nekoliko izmjena tu i tamo, koristeći isti nastavni program, iste ciljeve učenja, ista očekivanja i da ne zaboravimo ista upitna mjerila ostvarenih ishoda. Ne bismo trebali biti iznenađeni kada su pristupi koji nisu dobro služili djeci niti u tradicionalnim učionicama još manje uspješni kada se primjenjuju online ili u učionicama na otvorenom.

Evo što smo trebali učiniti prošlog proljeća i radikalan prijedlog za ono što još uvijek možemo učiniti za ravnotežu školske godine 2020./2021.: Što kada bi svakom djetetu od vrtića do šestog razreda u Americi dali mogućnost da provede školsku godinu prvenstveno na otvorenom u nekoj vrsti „pandemijskog kampa” umjesto tradicionalne škole? Naglasak bi bio na postignućima koja nisu usko obrazovno-fizički izazovi i razvitku samoregulacije, samostalnosti i prijateljstva. Obrazovni ciljevi bi također bili u sklopu programa, možete naučiti mnogo iz znanosti šetajući gradskim parkom. Međutim, naglasak bi bio na stvaranju novog niza izazova za učenike da savladaju, a ne na tipičnoj verziji škole kakvu do sada poznajemo. Možemo ukinuti nacionalna testiranje na godinu dana. Standardnu knjigu možemo zamijeniti novom koja odbacuje kognitivnu i emocionalnu štetu djeci koja cijeli dan sjede u zatvorenim prostorijama s maskama po cijele dane i koja umjesto toga vrednuje širu definiciju učenja. Između ostalog, trošenje novca na univerzalni cjelogodišnji „ljetni“ kamp bi doprinijelo više za siromašnu djecu tako da im pomogne u savladavanju manjka znanja nego što bi ga potrošili na satove dopunske nastave.

Naposljetku, pandemija je naglasila da postoji stalna napetost između funkcija škole kao brige o djeci (čuvanje djece preko dana, hranjenje, kako bi njihovi roditelji mogli raditi) i njihove obrazovne funkcije (podučavanje djece). Prečesto, kada govorimo o školi, mislimo na „brigu o djeci” – kao i na prehranu, medicinsku skrb, usluge mentalnog zdravlja i podršku sa socijalnim vještinama. Neki učitelji rutinski kupuju i peru odjeću za svoje najsiromašnije učenike. Neki su im čak postali i udomitelji. Suvremeni obiteljski život je složen i primamljivo je tražiti od škola da preuzmu sve više odgovornosti. Međutim, što više tražimo od škola da se šire izvan svojeg temeljnog zadatka, to je teže utvrditi koji su aspekti školovanja obrazovno učinkoviti. Škole mogu i trebaju pomoći u ublažavanju štete djeci u nepovoljnom položaju, ali ne mogu biti lijek za djecu u opasnim ili zanemarenim obiteljskim okruženjima. Pitanja kao što su plaće za osnovne životne potrebe i nedostatak pristupačne skrbi za djecu razlikuju se od pitanja o učenju i ne možemo ih stalno miješati.

Kada bi se frustracije roditelja uzrokovane pandemijskim školovanjem mogle pretvoriti u političku energiju, to bi u konačnici mogla donijeti prijeko potrebne reforme u školama i njihovim lokalnim zajednicama čije je zdravlje ključno za rast djece. Dok se probijamo kroz razdoblje COVID-19 žudeći za povratkom na nešto barem slično normalnom, ne bismo trebali preskočiti ovu prigodu da se zapitamo koliko bi „normalno” moglo biti bolje.

Autor: Erika Christakis – odgojiteljica u vrtiću i autorica knjige The Importance of Being Little: What Young Children Really Need From Grownups.

Izvor članka:

https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2020/12/school-wasnt-so-great-before-covid-either/616923/?fbclid=IwAR1TrsZkSRz8d9Lv5pQjs-vgF80nrt6uHby-Kh7y1SiwAG81TnHkLKX8lbU

Članak preveo: Karlo Žeželj

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

te unosom željenog iznosa.