Dopustite djeci da im ponovno bude dosadno

Dosada nas uči tome da život nije zabavna povorka. I što je još važnije, izrodi kreativnost i samodostatnost.

 

„ Dosadno mi je.“ To je slabašna rečenica, ali ima moć ispuniti roditelje bujicom straha, muke i krivnje. Ako je nekome u našoj blizini dosadno, to znači da ga netko drugi nije uspio oraspoložiti ili zabaviti. I kako netko – dijete ili odrastao čovjek- može tvrditi da mu je dosadno kad postoji ono što bi se moglo ili trebalo učiniti odmah?

 

Međutim, dosada bi se trebala prije iskusiti nego što prije ju pokušati otkloniti. Unatoč lekciji koju brojni odrasli nauče prilikom odrastanja – dosada je za dosadne ljude – dosada je korisna. Ona je dobra za vas.

 

Ako djeca ovo ne shvate što ranije, kasnije bi se mogla neugodno iznenaditi. Ako ćemo iskreno, škola može biti dosadna i zapravo i nije posao učitelja da osim podučavanja zabavljaju djecu. Život nije zamišljen kao zabavna povorka.  „ Tako je.“ rekla je majka svojoj kćeri u romanu Marije Semple iz 2012. godine „Where’d You Go, Bernadette“. „ Dosadno ti je. Sad ću ti odati jednu  životnu tajnu. Misliš da ti je sada dosadno? Znaš, što dalje, to će postajati sve dosadnije. Što prije naučiš da je na tebi da učiniš život zanimljivim, to će ti biti lakše.“

 

Ljudi su navikli da moraju prihvatiti da je većina života dosadno. Memoari o životu uoči 21. stoljeća su ispunjeni dosadom. Kad nisu besciljno hodali sobama sa slikama, članovi plemićkih obitelji su dugo šetali i promatrali stabla. Znali bi se voziti i zuriti u ogroman broj stabala. Onima koji su bili zaposleni, bilo je puno teže. Poslovi u poljoprivredi i tvornicama su često zatupljivali um; mali broj ljudi se želio osjećati ispunjeno radeći i primajući plaću. Djeca su mogla očekivati sličnu budućnost i navikla su se na to već u ranoj dobi, tako što su ostavljena s hrpom knjiga i granama stabala, a kasnije lošim televizijskim programom.

 

Tek prije nekoliko stoljeća, za vrijeme doba kada roditelji baš i nisu znali oko djece, odrasli su dobili predodžbu o tome koliko je dosade previše. A djeca su počela cijeniti nedostatak onoga što mogu raditi. U razgovoru za GQ magazine, Lin-Manuel Miranda je rekao: „ Za poticanje kreativnosti nema ništa bolje od praznog lista papira ili prazne spavaće sobe.“

 

 

U današnje vrijeme, usmjeravanje djece na takve aktivnosti se vidi kao izbjegavanje roditeljskih obveza. U izrazito čitanoj priči iz The Times The Relentlessness of Modern Parenting“ , Claire Cain Miller je izjavila da su ,bez obzira na društveni sloj, količinu prihoda ili rasu, svi roditelji mislili da „ se djeca kojoj je dosadno nakon škole trebaju uključiti u izvanškolske aktivnosti, a roditelji koji su nešto radili trebaju ostaviti to što su do tada radili i posvetiti se djeci, ako djeca to od njih traže.“

 

Svaki slobodan trenutak treba biti maksimalno iskorišten i usmjeren ka cilju.

 

Dok se roditelji ne bave njima, danas su djeca prepuštena svojim digitalnim uređajima. Roditelji koji pripremaju obitelj za dugu vožnju automobilom ili zrakoplovom su poput vojske koja kuje plan napada neke zemlje. Koje filmove staviti na iPad? Trebamo li staviti i obiteljske emisije? Je li u redu dopustiti djeci da igraju Fortnite dok im je glava uronjena u stražnje sjedalo? Što su radili roditelji u ’70-ima kad je djeci bilo dosadno za vrijeme puta? Ništa! Djeca su udisala ispušne plinove automobila. Gnjavila su braću i sestre. Budući da se ionako nije trebalo vezati, igrala su se pokidanim pojasem za vezanje.

 

Ako ste se tada žalili da vam je dosadno, dobili ste što ste tražili. Roditelji su vam rekli „Idi van.“ ili, još gore, „Počisti svoju sobu.“. Je li to bilo zabavno? Ne. Je li bilo od pomoći? Da.

 

To se dogodilo kad bi vam bilo dosadno. Neki od najgorih poslova koje sam radila su u isto vrijeme bili i najkreativniji. Dok sam poslije škole radila u tvornici koja se bavila uvozom, morala sam lijepiti fotografije ružnih peruanskih pulovera na liste prodaje. Ruke su mi bile potpuno prekrivene ljepilom, a fotografije su bile mutne i bezlične. Iz nekog razloga je sve mirisalo na melasu. Mojem umu nije preostajalo ništa drugo nego uploviti u svijet mašte.  Kad vam je dosadno, tada se rađaju priče. Promatrajući namirnice u supermarketu, izmišljala sam razne priče vezane za ljude koji su ih kupili. Čovjek koji kupuje patlidžan u 9 navečer: Što je bilo ono što je morao kupiti, a što ono što je usput kupio? Kako se osjeća moj učitelj koji mi je predavao u petom razredu kada ga svaki tjedan vidim da kupi svoju zalihu keksa?

 

Jednom kad vas potpuno obuzme osjećaj dosade, osjetite potrebu za istraživanjem. Uz monotoniju, i male razlike budu zamijećene, među tim stablima i tim puloverima. To je razlog zašto puno korisnih ideja nastane pod tušem dok radite običnu svakodnevnu aktivnost. Pustite vaše misli i onda osluškujete kamo vas one vode.

 

Naravno, ovdje ne odnosi zasluge sama dosada, već ono što učinimo s njome. Kad ne znate kako dalje, dosada vas uči postupiti razborito i učiniti nešto za sebe. Osim ako nismo suočeni neprestano sa zaglupljujućom dosadom, nikada ne naučimo kako to učiniti.

 

Ne radi se o tome da patite dok vas beskonačno slama osjećaj dosade. Stvar je u tome da ju naučite svladati. To možete na nekoliko načina: Možete se okrenuti sebi i iskoristiti to vrijeme za razmišljanje. Možete posegnuti za knjigom. Možete zamišljati svoj put k boljem poslu. Dosada vam potakne maštu. Također, na kraju vam pomaže i postići samodisciplinu. Vodi vas i do brojnih rješenja.

 

Znati kako se nositi s dosadom, nije za iznenaditi, povezano je sa sposobnošću koncentracije i usmjeravanja samoga sebe. Jedno istraživanje pokazuje da su ljudi s poremećajem koncentracije posebno skloni dosadi. Ima smisla kada se kaže da u današnjem svijetu, u kojem podražaji dolaze sa svih strana, ono što se prije smatralo primamljivim, sada se ne čini tako; a ono što je bilo na neki način zabavno, sada se može smatrati običnim i dosadnim.

 

Posebno je važno da djeci nekad bude dosadno – i da im se dopusti da im ostane dosadno – već dok su mlada. Također da se to ne smatra „problemom“ koji treba izbjeći ili da ga odrasli trebaju iskorijeniti, već nečim sa čime se djeca sama moraju izboriti.

 

Prestali smo odgajati djecu da to čine. Umjesto da djecu uče svladati gradivo koje je zamornije i dvodimenzionalno, kao što je većina vrijednih informacija, škole se zadube u ono što djeca očekuju od njih: zabavu. Učitelji provode više vremena mudrujući koji su to načini za „okupirati“ učenike vizualnim i „interaktivnim učenjem“ (čitaj: zasloni, igrice), a sve zbog njihove zaluđenosti Candy Crush igricom. Djeca neće slušati duga predavanja, oko toga se svi prepiru, tako da je na nama da podijelimo učenje na dijelove koje je lakše sažvakati.

 

Učiti djecu kako izdržati dosadu, a ne ju pretvoriti u zabavu zasigurno će ih pripremiti na realističniju budućnost, onu koja ne gaji lažne nade o onome kako zapravo izgleda posao ili život. Jednoga dana, čak i na poslu koji zapravo vole raditi, naša djeca će možda morati provesti čitav dan odgovarajući na email koji im je ostao od petka. Možda će morati pregledati proračunske tablice. Ili pomagati robotima u ogromnom internetskom skladištu.

 

Možda ćete zaključiti da ovo zvuči dosadno. Zapravo zvuči kao posao i zvuči kao život. Možda bismo se ponovno trebali naviknuti na to i okrenuti to u svoju korist. Možda bi sve moglo dobro funcionirati u ovom svijetu koji se stalno mijenja i uz malo manje uzbuđenja.

 

Članak prevela i prilagodila:

Laura Mazur

 

Izvor članka: