Internet  generaciji treba boravak u divljini  

 

Vodič organizirane terapije boravkom u divljini opaža velik broj mladih polaznika koji se na ovaj način bore protiv ovisnosti o tehnologiji

 

Sunce se polako spuštalo dok smo se penjali k vrhu Chocorua, 3-500 metara visokom obronku blizu New Hampshirea. Iako nam na raspolaganju nije ostalo još puno vremena, druga dva vodiča i ja nekako smo bili  sigurni da ćemo se skupa s našom ekipom od 8 tinejdžera  uspjeti popeti do vrha i vratiti nazad u kamp prije nego padne noć.

Kako smo hodali, primijetio sam da John (ime je promijenjeno iz poštovanja njegove privatnosti), bucmasti 13-godišnjak s čije je majice uvelike kapao znoj, prolazi kroz teške trenutke. Svakim mu je korakom disanje postajalo sve teže, a njegovi vršnjaci bili su daleko ispred njega. Nepunu milju prije vrha odustao je pod pritiskom teškog ruksaka koji mu je visio s leđa te sjeo na pod. ”Ne mogu ja to” rekao je. Ostatak ekipe  se smjestilo negdje u blizini, čekajući da se put nastavi. Nastavili su pričati o njihovim najdražim videogricama, najnovijim memeovima te kako bi bilo lijepo da im nisu uzeli mobitele čim su stigli ovdje.

Kao i ostali članovi ove ekipe, John se bori s depresijom, anksioznošću i ovisnosti o tehnologiji. Prije nego što su ga roditelji poslali na Summit Achievement – terapiju boravkom u divljini, program koji se izvodi u ruralnom dijelu Maine, gdje radim kao vodič – John je provodio sate i dane zaključan u svojoj sobi, igrajući Fortnite, šaljući Snapchatove i pretražujući po Instagramu. Izvršavanje dnevnih obaveza kao što su odlazak u školu i provođenje vremena s obitelji i prijateljima postali su mu tolika tlaka da ih je rijetko kad izvršavao, tako da su ga roditelji odlučili uključiti u naš program koji spaja boravak u prirodi sa stručnom pomoći kako bi se liječila ovisnost o tehnologiji, prekomjerno korištenje i zlouporaba  određenih supstanci te postigla emocionalna ravnoteža.

Summit Achievement  kao terapeutska škola u divljini za uzraste od 13 do 20 godina djeluje još od 1990-ih, no tek odnedavno se susrećemo s teškim slučajevima ovisnosti o tehnologiji. Baš kao i kod predoziranja drugim supstancama, kad adolescenti redovito koriste tehnologiju u dobi prije nego im se mozak do kraja razvije, podložniji su da o njoj razviju ovisnost, a danas su uistinu od najranijih godina izloženi tehnologiji.

Tehnologija, kao i kockanje, spada pod tip ovisnosti gdje se određena ponašanja nagrađuju užitkom. Ljudi mogu postati fiksirani na vraćanje tom kratkotrajnom užitku na način da si poremete čitav život.

Prema toj definiciji, govori Will White, osnivač Summit Achievementa i autor knjige Stories from the Field: A History of Wilderness Therapy (Priče s terena: Povijest terapije boravkom u divljini), jasno je da je ovisnost o tehnologiji gorući problem današnjeg društva.

Korištenje tehnologije utječe na mentalno zdravlje. U istraživanju koje je 2018. godine proveo tim istraživača iz San Francisca objavljenom od strane NeuroRegulationa 135 učenika bilo je pitano o njihovim navikama korištenja mobitela i utjecaju toga na njihovo mentalno stanje. Ustanovljeno je da je vrijeme provedeno pred ekranom povezano s povećanom usamljenošću, anksioznošću i depresijom.

Drugo istraživanje, nedavno objavljeno u Journal of the American Medical Association, vršeno je među tinejdžerima u dobi od 15 i 16 godina te je u konačnici ukazalo na veliku povezanost između čestog korištenja društvenih mreža te simptoma ADHD-a.

Svjetska zdravstvena organizacija u bolest mentalnog zdravlja u 11. izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti sada uključuje i tzv. gaming poremećaj. Za pojedinca kojemu se ta bolest dijagnosticira, igranje videoigara postaje prioritet nad svim ostalim svakodnevnim aktivnostima te negativno utječe na važne aspekte života – socijalni, osobni, obiteljski, obrazovni i slobodno vrijeme – te se može razviti u vremenskom razdoblju od 12 mjeseci.

Trenutna definicija uključuje samo igranje igara, ali mnogi socijalni radnici u klinikama predviđaju da će se uskoro proširiti i obuhvaćati i druge tipove ovisnosti o tehnologiji, kao što je korištenje društvenih mreža. U međuvremenu se stručnjaci bave otkrivanjem novih tretmana za liječenje ove moderne ovisnosti.

Tu nastupa priroda. Prednosti boravka na svježem zraku su uistinu brojne. U istraživanju pod nazivom 30 Days Wild koje su 2016. godine proveli sveučilište Derby i organizacija Wildlife Trust, istraživači su zamolili 12 400 sudionika da se svakodnevno mjesec dana zaredom posvete aktivnosti u prirodi. Rezultati su pokazali kako i sam boravak u prirodi ima pozitivne utjecaje na fizičko zdravlje, kao smanjivanje rizika od hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti, a pomaže i pri poboljšanju raspoloženja i smanjivanju anksioznosti. Tako u SAD-u neki doktori i organizacije već prepisuju boravak u prirodi kao terapiju.

Manjak fizičke aktivnosti i vremena provedenog u prirodi ima značajan utjecaj na razinu kortizola, glavnog hormona stresa u tijelu. Kortizol se povećava kada ste anksiozni, kaže Jill Jerome, klinički radnik u Rockvilleu, Maryland. Ovome uvelike doprinosi i tehnologija. Kad ste na društvenim mrežama, često se znate osjećati anksiozno jer netko ima bolji život od vas, jer ne dobivate dovoljno pažnje ili je dobivate previše. U takvim situacijama kortizol raste. Kad ga se ne oslobađate putem fizičke aktivnosti, tada postajete još više anksiozni. Kada ste vani i u pokretu, razina kortizola u krvi se smanjuje.

Terapija boravkom u prirodi za cilj ima izbjeći negativne nuspojave korištenja tehnologije izbjegavanjem iste, povećavanjem kretanja i upoznavanjem polaznika sa doprinosom boravka u prirodi njihovom zdravlju. Ovakve inicijative postoje još od 19. stoljeća, ali tek 1922.  godine njujorški Camp Ramapo organizira ovakav projekt isključivo za emocionalno nestabilnu mladež. Četrdeset godina kasnije, 2 programa –  Outward Bound USA i projekt sveučilišta Brigham Young pod nazivom „Rehabilitacija mladih kroz preživljavanje u divljini  ”— pružaju primjer prema kojemu se vode mnogi današnji programi terapije boravka u divljini.

Danas se na takvu terapiju gleda kao na vrstu kampa s licenciranim stručnim suradnicima koji pomažu polaznicima identificirati što potiče njihova problematična ponašanja, dok ih vodiči vode na ekspedicije, penjanja, vožnje čamcima i druge aktivnosti u prirodi.

U programu Summit Achievement, tinejdžeri i mladi sudjeluju u napornom programu oporavka koji se sastoji od četverodnevne ekspedicije u prirodu svaki tjedan (i tako 8 tjedana), 3 dana škole, dnevnih  zadataka poslije svakog obroka, grupnih i obiteljskih terapije, posjeta obitelji, a vrijeme pred ekranima gotovo da i ne postoji te je isključivo u svrhe obrazovanja. Dok sudjeluju u programu, učenici provode vrijeme učeći kako živjeti bez mobitela i videoigrica – kao i kako biti samopouzdan i samodostatan, kako se nositi s anksioznošću, depresijom i ADHD-om, izgraditi samopouzdanje te socijalizirati se s grupom vršnjaka. Istovremeno stručnjaci organiziraju obiteljske terapije i rade na izgrađivanju zdrave okoline u domovima učenika, u kojima će moći primjenjivati svoja novostečena znanja.

Često gledam nove polaznike koji nam dolaze poprilično loše raspoloženi. Baš kao John, mnogi tinejdžeri rijetko kad se nalaze izvan udobnosti svoje kuće, a kad saznaju da će provesti sljedećih 6  do 10 tjedana spavajući vani, bez pristupa tehnologiji oko koje im se cijeli život vrti, uistinu im to nije lako prihvatiti. Prvi tjedni su im teški jer rade na samorefleksiji, posljedicama njihovih štetnih ponašanja te na prihvaćanju programa i potrebe za rastom. Novi su učenici često povučeni, bez komunikacijskih vještina i potpuno izloženi bez tehnologije na koju su se u ovakvim situacijama oslanjali. Prateći program, fokusiraju se na specifične teme poput prihvaćanja, vjerodostojnosti i empatije. Također uče i vještine poput navigacije, kuhanja u kampu i slično.

Gledam učenike kako uz pomoć vodiča i suradnika otkrivaju zdrave mehanizme suočavanja koji im dopuštaju da izađu na kraj s problemima, nešto što prije ne bi mogli ni zamisliti da čine. Pred kraj njihovog boravka oni već imaju dovoljno samopouzdanja da ohrabruju njihove kolege, poučavaju komplicirane vještine i pružaju emocionalnu potporu novim članovima tima. Na planini Chocoura, provodimo 20 minuta s Johnom, vježbajući vještine disanja koje on koristi kao mehanizam suočavanja. Vrlo brzo smo spremni krenuti dalje. Napokon stižemo na vrh planine i polaznici si međusobno čestitaju i slave uspješan poduhvat, pa tako i John. Ovo je njegov prvi ovakav boravak. Nakon mjeseci jedva izlaženja iz kuće, sada je uživo okružen krajolikom, sličnom onima s Instagrama.

 

IZVOR: https://www.outsideonline.com/2336521/why-tech-generation-needs-wilderness-therapy?fbclid=IwAR2s6DRLiXiD6KmcuE7qGeNYuHkZFlRHCZArz948hq6bjQ5vgA3Lwn34nVM

PREVELA: Dunja Tomić