Bio jednom jedan  siromašan čovjek koji je živio sa svojom ženom. Žena je napravila klupko vune i dala ga je mužu da ga proda. Dok je tako hodao, ugledao je djecu koja su mučila malenu zmiju. Čovjeku je bilo žao malene zmije. Dao je klupko vune djeci, a malenu zmiju je ponio kući. “Što ćeš s tom malenom zmijom? Kako si mogao dati klupko vune u zamjenu za nju! Nosi zmiju iz moje kuće, baci ju!” “Kamo da ju sada po mraku odnesem? Može ostati ovdje večeras, sutra ću ju odnijeti njezinim roditeljima.”, odgovori čovjek.

Sutradan je uzeo zmiju. Dok je hodao, susreo je pastira. “Želim vratiti ovu malenu zmiju njezinim roditeljima, ali ne znam gdje su. Možda vi znate pa mi stoga možete pomoći.”, upita čovjek pastira. “Znam gdje oni stanuju.”, odgovori pastir i objasni mu put. “Kad te budu vidjeli, ponudit će ti bezbroj bisera i dragog kamenja, zlato i srebro. Ništa od toga nemoj uzeti. Oni imaju jedan stari stol koji je čaroban. Kada ga postaviš, daje ti sve što poželiš. Traži od njih taj stol i ponesi ga sa sobom.”, reče pastir.

 

Čovjek je nastavio put. Kada je došao na mjesto na koje ga je uputio pastir, budući da je nosio malenu zmiju, sve zmije su bile jako radosne. Pozvale su čovjeka u svoju kuću i izvadile srebro i zlato, bisere i drago kamenje i rekle mu da izabere što želi i uzme koliko god želi. Međutim, čovjek nije uzeo ništa od toga, samo je tražio stari stol. Ne oklijevajući, zmije su mu dale što je tražio. Čovjek je otišao kući noseći čarobni stol. Ponovno ga je žena prekorila: “ Što će nam taj stari stol, već imamo jedan takav. Zašto nisi uzeo srebro, zlato, bisere i drago kamenje?” Tada je čovjek postavio stol i rekao: “Stolu, reci nam, što mi siromasi trebamo imati.” Za tren oka je stol bio prepun raznih jela i pića. Stol im je dao sve što su željeli. I tako su njih dvoje postali bogati.

Jednom je žena rekla mužu: “Želim pozvati kralja u naš dom.” Isprva, čovjek nije ni želio čuti za to, ali se na kraju ipak složio. Pozvali su i kralja i njegove podanike. Kada su postavili stol, pojavila su se jela i pića svih vrsta. Kralj je bio iznenađen jer se hrana pojavila na stolu bez da je vidio sluge koji bi ju donijeli. Konačno je shvatio kakav je to stol. Čim je završio s jelom, uzeo je stol, skupio ga, dao ga svojim podanicima da ga ponesu i otišao.

 

Žena i muž su bili jako tužni, pa je muž ponovno otišao zmijama. Na putu je ponovno susreo pastira i požalio mu se: “Pozvao sam kralja u svoj dom. Svidio mu se moj stol i uzeo mi ga je.” Onda je pastir rekao: “Zmije će ti ponuditi puno srebra i zlata, bisera i dragog kamenja, ali nemoj ništa od toga uzeti. Iza vrata se nalazi konj kojem iz jedne nosnice izlazi srebro, a iz druge zlato. Svaki put kad kihne, napuni jednu vreću. Zatraži od njih tog konja i oni će ti ga dati.”

Čovjek se uputio zmijama. Čim ga je malena zmija prepoznala, došla je do njega i omotala mu se oko vrata. Zmije su ga pozdravile i ponudile mu srebro i zlato, bisere i drago kamenje. Ništa od toga nije uzeo, ali je zatražio konja od njih, a zmije su mu ga dale bez razmišljanja. Doveo je konja kući. Svaki put kad je kihnuo, napunio je jednu vreću srebrom i zlatom. Par se ponovno obogatio.

Jednoga dana je žena željela konjem otići na kupanje. Kada je došla do potoka, tamo se kupala i kraljeva žena. Čim je vidjela prekrasnog konja, obuzela ju je zavist: “Neka nepoznata žena ima takvog konja, a ja da imam običnoga?” Odvezala je konja i odjahala na njemu. Svog konja je ostavila tamo. Kad je žena izašla iz potoka, uzela je konja i odjahala kući. Nije primijetila da to nije bio njezin konj. Kad je došla kući, rekla je mužu: ”Jesi li vidio da je naš konj promijenio boju?” Kad je konj kihnuo, iz nosnica mu nisu izlazili zlato i srebro. Tada su shvatili da je kraljeva žena otela njihovog konja.

 

Ponovno je čovjek otišao do zmija. Na putu je ponovno susreo pastira i kukao je: “Kraljeva žena je uzela mog konja.” Onda mu je pastir savjetovao: “Zmije će te ponovno ugostiti s velikom radošću i ponudit će ti zlato, srebro, bisere i drago kamenje. Ništa od toga nemoj uzeti. Traži od njih bundevu i one će ti ju dati. Odnesi bundevu kralju i traži od njega svoj stol i konja. Ako ti ih on odbije vratiti, bundeva će eksplodirati i zapalit će kraljevu kuću. Tada će stol, konj i cijelo kraljevstvo biti tvoje.”

Čovjek je nastavio put do zmija. Ponovno su ga primile s radošću i ponudile mu blago. Nije ga uzeo, zahvalio im je na njihovoj dobroti i tražio je bundevu od njih. Bez oklijevanja su mu ju dale. Čovjek je uzeo bundevu, odnio ju do kralja i tražio natrag svoj stol i konja. Kada je kralj to čuo, naredio je slugama da pretuku čovjeka. Međutim, kad su ga htjeli napasti, bundeva se razletjela na komadiće i vatra je progutala dvorac i okolno područje. Konj, stol i cijelo kraljevstvo je pripalo čovjeku.

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

   

te unosom željenog iznosa.