Opasnosti kad roditelji «nisu prisutni»

Kad se radi o odgoju djece, roditelji bi se trebali manje brinuti o tome koliko djeca provode vremena pred raznim zaslonima, a više o tome koliko oni provedu vremena pred zaslonom.

 

Pametni telefoni su povezani s toliko loših stvari danas – automobilskim nesrećama, poremećajima u spavanju, gubitkom suosjećanja, problemima u vezama, nemogućnost primjećivanja klauna na monociklu – da je gotovo lakše nabrojiti loše stvari kojima oni nisu uzrokom od onih kojima jesu.  Naše društvo doseže vrhunac kritiziranja digitalnih uređaja.

 

Svejedno, sadašnja istraživanja pokazuju da glavni problem ostaje neprimijećen. To uključuje razvoj djece, ali vjerojatno nije ono što mislite da jest. Trebali bismo se više brinuti o broju roditelja ovisnih o zaslonima nego o broju djece ovisne o istom.

 

Točno je da danas roditelji provode više vremena s djecom nego roditelji u prošlosti. Unatoč ogromnom porastu udjela zaposlenih žena, majke danas znatno više provode vremena brinući se o djeci nego majke u ’60-ima. Ali to vrijeme koji roditelji i djeca provode zajedno je nekvalitetno. Roditelji su neprestano fizički prisutni u životu djece, ali su manje emocionalno uključeni. Da razjasnim, u ovoj tvrdnji nisam bezosjećajna prema roditeljima. Moja djeca koja su sada već odrasli ljudi se često znaju šaliti da ne bi preživjeli djetinjstvo da sam ja imala pametni telefon prije 25 godina.

 

Rasprava o tome da roditelji provode previše vremena pred zaslonom i da se o tome treba više brinuti ne umanjuje rizike kojima su djeca izložena zbog zaslona: Važan dokaz pokazuje da mnogi sadržaji na zaslonima oštećuju dječji mozak ( posebno oni koji uključuju brze ili nasilne sadržaje). Današnja djeca predškolske dobi provode više od četiri sata dnevno pred zaslonom. Od 1970-ih, dob kada su djeca redovno izložena zaslonima se smanjila s 4 godine na četiri mjeseca.

 

Neke od novih igrica koje djeca igraju na mobitelima ili tabletima mogu biti opasnija od gledanja televizije (ili YouTubea) gdje se bolje oponaša ponašanje djece za vrijeme igre. Naravno, puno dobrih roditelja su preživjeli gledanje loših sadržaja koja otupljuju za vrijeme djetinjstva. ( Moja majka je zabranila Speed Racer i Gilligan’s Island na temelju neukusnosti. To da sam nekako uspjela odgledati svaki nastavak  toliko puta nikada nisam mogla objasniti.) I dalje nitko ne raspravlja o lošim posljedicama za djecu koja su zalijepljena za zaslone: Vrijeme provedeno za zaslonom je vrijeme koje se ne provodi aktivno istražujući svijet i družeći se s ostalim ljudima.

 

Uz svu raspravu o puno vremena koje djeca provode za zaslonom, iznenađujuće malo pažnje se posvećuje raspravi o roditeljima koji koriste zaslone , a koji sada pate od onoga što je stručnjakinja za tehnologiju Linda Stone prije više od 20 godina nazvala „ neprestana djelomična pažnja“. Kako je Stone rekla, ova pojava ne šteti samo nama, već i našoj djeci. Novi način interakcije između roditelja i djece bi mogao prekinuti način interakcije kakav je bio od davnina, a čija je odlika uzajamna komunikacija, temelj učenja o gotovo svemu. Trenutno smo na nepoznatom teritoriju.

 

Stručnjaci za razvoj djece drugačije nazivaju uzajamnu interakciju roditelja i djece koja stvara temelj za razvoj mozga. Jack P. Shonkoff, pedijatar i ravnatelj Harvard’s Center on the Developing Child, naziva to načinom komunikacije„ ponudi i vrati“; psihologinje Kathy Hirsh-Pasek i Roberta Michnick Golinkoff to opisuju kao „ duet komunikacije“. Glasovni uzorak koji roditelji inače usvoje kada razgovaraju s malom djecom je onaj kojeg opisuju visoki tonovi, pojednostavljena gramatika i pretjerani entuzijazam. Iako se odrasli koji promatraju to zasite toga, djeci nikada nije dosta toga. I ne samo to : jedno istraživanje je pokazalo da mala djeca koja su tome bila izložena s 11 mjeseci i 14 mjeseci znaju dvostruko više riječi u dobi od 2 godine od onih koji tome nisu bili izloženi.

 

Razvoj djece je uzajaman, što objašnjava to da su, pri jednom eksperimentu,  devetomjesečna djeca koja su dobila nekoliko sati poduke mandarinskog od ljudi mogla razlikovati posebne fonetske elemente jezika, dok  druga grupa djece koju se podučavalo isto gradivo to nije mogla. Po mišljenju Hirsh-Pasek, profesorice na Temple University i drugog profesora na Brookings Institution, sve više istraživanja potvrđuju važnost komunikacije. Rekla mi je: „ Jezik je najbolji pokazatelj budućeg uspjeha u školi, a ključ do odličnih jezičnih vještina  su upravo česti zajednički razgovori između djece i odraslih.“

 

Problem se, dakle, povećava kada je takav sustav toliko važan za rani razvoj djece isprekidan time što roditelj piše poruku nekome ili provjeravanjem Instagrama.  Svatko tko se sudario na ulici sa šetačem koji je u rukama imao pametni telefon može posvjedočiti tome da je ta pojava sveprisutna. Jednu od posljedica toga je zapisao jedan ekonomist koji je pratio porast djetetovih ozljeda od trenutka kad se pametni telefon našao u djetetovom okruženju. (AT&T su postavili pametne telefone u različito vrijeme, na različitim mjestima time stvarajući zanimljivi prirodni eksperiment. Mjesto po mjesto, kako se usvajao pametni telefon, intervencije Hitne pomoći su se povećavale.) Ova saznanja su dosta privukla pažnju medija vezanu za opasnosti od „odsutnosti“ roditelja, ali se polako ubrojila i opasnost na kognitivni razvoj djece. „ Mala djeca ne mogu učiti kada prekinemo tijek razgovora uzimanjem mobitela ili čitanjem primljene poruke“ , kaže Hirsh-Pasek.

 

U ranim 2010-im su istraživači u Bostonu potajno promatrali 55 skrbnika koji su jeli s jednim ili više djece u restoranima brze hrane. Četrdesetero odraslih je bilo zadubljeno u svoje mobitele na različit način, od kojih su neki čak gotovo potpuno ignorirali djecu (istraživači su uočili da su veći krivci za to slanje poruke i listanje po zaslonu nego obavljanje poziva). Nije iznenađujuće da je većina djece pokušala neuspješno privući pažnju. U sljedećem istraživanju su doveli 225 majki i njihove šestogodišnjake u poznato okruženje i snimali su njihovu interakciju dok su kušali hranu. Za vrijeme eksperimenta, četvrtina majki je spontano koristila svoj mobitel i kod njih se primjetila znatno manja verbalna i neverbalna komunikacija s djecom.

 

Drugi strogo osmišljen eksperiment, koji se provodio u Philadelphiji i koji su provodili Hirsh-Pasek, Golinkoff i Jessa Reed s Templea, je provjeravao utjecaj korištenja mobitela kod roditelja na učenje jezika kod djece. 38 majki i njihovi dvogodišnjaci su uvedeni u prostoriju. Majkama je rečeno da trebaju naučiti svoju djecu dvije nove riječi i dali su im mobitel kako bi ih istraživači mogli kontaktirati iz druge prostorije. Ona djeca čije je majke prekinuo poziv nisu naučila riječi, u suprotnoj situaciji, djeca su naučila riječi. U ovom istraživanju je bilo ironično što su istraživači morali 7 majki isljučiti iz eksperimenta jer se nisu javile na mobitel i „nisu uspjele slijediti protokol“. Svaka im čast!

 

Nikada nije bilo jednostavno uskladiti potrebe roditelja i djece, a još manje njihove želje i naivno je misliti da bi ikada djeca mogla čvrsto zaokupljati pažnju roditelja. Roditelji su oduvijek puštali djecu da se nekad sama zabave ili jednostavno sjede u „dječjim vrtićima“. Prema nekim mišljenjima, to da djeca provode vrijeme pred zaslonima je samo još jedna pomoć majkama da zabave djecu kao što svaka generacija roditelja ima svoju pomoć. Kad roditeljima ponestane ideja, nevolja je blizu. U biografiji Caroline Fraser o životu Laure Ingalls Wilder, autorice „Mala kuća u preriji“, opisan je način roditeljstva „sa svrhom“  koji su koristili roditelji krajem 19. stoljeća ; oni su stavljali djecu na otvorena vrata tople pećnice da ih zagriju ili ih „pripremaju“ za „različite nesreće s kojima su se susretale njihove majke“ . I sama Wilder je nabrojala razne „nesreće“ sa svojom kćeri Rose; jednom prilikom je podigla pogled dok je radila kućanske poslove i vidjela dva ponija kako preskaču glavu njezine kćeri.

 

Povremena nepažnja roditelja nije strašna (čak može izgraditi otpornost), ali neprestana nepažnja je već druga priča. Korištenje pametnih telefona je često povezano s ovisnošću: odrasli postanu mrzovoljni ako su morali ostaviti mobitel; često reagiraju na pogrešan način. Roditelj koji je često „isključen“ se brže ljuti od onog koji je „prisutan“ ,  misli da dijete manipulira njime, a zapravo ono samo želi pažnju. Kratka, namjerna odvajanja mogu biti bezopasna, čak i zdrava, kako za roditelja, tako i za dijete (posebno kako djeca odrastaju i trebaju biti samostalnija).  Međutim, ta vrsta razdvajanja je drugačija od nepažnje koja se događa kada roditelj jest s djetetom, ali daje dojam djetetu, zbog svoje neuključenosti, da je dijete manje važno od e-maila. Majka koja kaže djeci da se odu van igrati, otac koji treba obaviti kućanski posao u sljedećih pola sata – ovo su potpuno razumni razlozi zahtjeva u životu odraslih ljudi. Ono što se danas događa jest povećanje „nepredvidive“ pažnje, vođene zvukovima i obavijestima na pametnim telefonima. Čini se da smo upali u najgori mogući oblik roditeljstva – uvijek fizički prisutni, time ugrožavajući samostalnost djece, a samo na mahove prisutni emocionalno.

 

Rješavanje problema neće biti jednostavno, posebno kada znamo da je to praćeno velikim promjenama u obrazovanju. Više male djece nego ikada ( oko 2/3 četverogodišnjaka) je uključeno u neku vrstu brige u institucijama i u zadnje vrijeme se pažnja u obrazovanju male djece obraća na lekcije s puno podataka i „monolog“ učitelja. U takvom okruženju, djeci ostaje malo prilika za spontani razgovor.

 

Dobra vijest je da mala djeca znaju kako što dobiti od roditelja, što većina nas otkrije kada ih vidimo prekriženih ruku kao da se ljute. Mala djeca će puno toga učiniti kako bi dobila pažnju roditelja i, ako mi ne promijenimo ponašanje, oni će ga pokušati promijeniti; možemo očekivati česte izljeve bijesa kada djeca krenu u školu. Ali na kraju, djeca mogu odustati. Potrebno je dvoje ljudi za plesanje tanga i istraživanja provedena u rumunjskim sirotištima su pokazala da postoje ograničenja kod toga što mozak djece može učiniti bez pravog plesnog partnera. Ustvari, ne znamo koliko naša djeca pate kad nismo uključeni.

 

Naravno, i roditelji pate zbog trenutnog angažmana. Mnogi od njih su izgradili svoje živote na bezveznim stvarima kojima se stalno bave – stalno rade, stalno se brinu o djeci, stalno su dostupni svojim partnerima, svojim roditeljima ili bilo kome tko bi ih mogao zatrebati, dok u isto vrijemo moraju biti informirani, sjetiti se dok hodaju do automobila da moraju naručiti još toaletnog papira s Amazona. Zaglavili su se u rutini.

 

Zbog ovih okolnosti, lakše je svoju bojazan usmjeriti na vrijeme koje djeca provode pred zaslonima nego ograničiti svoje korištenje uređaja. Razumijem to sve jako dobro. Uz moje uloge majke i udomiteljice, brinem se i o pretilom jazavčaru srednjih godina. Budući da sam i sama pretila i žena sam srednjih godina, radije ću se brinuti o unosu kalorija svoga psa, stavljajući ga na strogu dijetu s povećanim unosom vlakana nego primijetiti svoj unos hrane i odreći se ( ne daj Bože) svoje krafne s cimetom ujutro. Psihološki gledano, to je klasičan slučaj projekcije – braneći se, pripišemo svoje mane drugima. Kad se radi o vremenu provedenom pred zaslonom, većina nas treba puno manje projicirati.

 

Kada bismo svoje korištenje tehnologije mogli obuzdati, mogli bismo uvidjeti da možemo puno više učiniti za svoju djecu time radeći manje – bez obzira na njihovu kvalitetu školovanja i broj sati koji im posvetimo. Roditelji bi si trebali dopustiti odupiranje ogromnom pritisku da moraju biti dostupni uvijek svima. Stavite svoje dijete u „dječji vrtić“ već jednom! Idite na tu nogometnu utakmicu, ako vam se to radi. Vaše dijete će biti u redu. Ali kad jeste sa svojom djecom, odložite svoje proklete mobitele.

 

Članak prevela i prilagodila:
Lauza Mazur

 

Izvor članka:

https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2018/07/the-dangers-of-distracted-parenting/561752/?fbclid=IwAR3QArg_mCdKdl_47e-kJ08oYxclbnn2jklRRElmaivz422nqUocybq3veg