Prestanite pitati djecu što žele biti kad odrastu

Pitanje prisiljava djecu da se definiraju u smislu posla.

„Što želiš biti kad odrasteš?”

Kad sam bio dijete, bojao sam se pitanja. Nikada nisam imao dobar odgovor. Odrasli su uvijek izgledali strašno razočarani što nisam sanjao da postanem nešto veliko ili junačko, poput redatelja ili astronauta.

 

Na fakultetu sam napokon shvatio da ne želim biti jedno. Htio sam raditi mnogo toga. Stoga sam našao rješenje: postao sam organizacijski psiholog. Moj posao je popraviti tuđe poslove. Doživljavam ih s puno empatije – shvatio sam kako redatelji stvaraju nove hit filmove i kako astronauti grade povjerenje. I uvjerio sam se da ovo pitanje više šteti, nego što doprinosi mladima.

 

Moja prva zamjerka s pitanjem je što prisiljava djecu da se definiraju u smislu posla. Kada vas pitaju što želite biti kad odrastete, nije društveno prihvatljivo reći: „otac” ili „majka”, a kamoli, „osoba od časti”. To može biti jedan od razloga zbog kojih mnogi roditelji kažu da je, po njihovom, najvažnija vrijednost za njihovu djecu da brinu o drugima, ali njihova djeca vjeruju da je najviša vrijednost – uspjeh. Kada sebe definiramo svojim poslovima, naša vrijednost ovisi o tome što ćemo postići.

 

Drugi problem je pretpostavka da postoji jedno zanimanje za svakoga. Iako zanimanje može biti izvor radosti, istraživanja pokazuju da traganje za jednim ostavlja studentima osjećaj gubitka i zbunjenosti. Čak i ako ste dovoljno sretni da naletite na zanimanje, to možda neće biti održiva karijera. Moje kolege i ja otkrili smo da poziv za određeno zanimanja mnogi ne iskoriste: Mnoge karijere ne plaćaju račune, a mnogi od nas jednostavno nemaju talenta. Nakon što je komičar Chris Rock čuo kako administrator u srednjoj školi govori djeci koja se upisuju, da mogu bi biti što god žele, pitao je: „Gospođo, zašto lažete toj djeci?” Možda njih četvero može biti što god žele. Ali ostalih 2.000 bolje da nauče zavarivati. Dodao je: „Recite djeci istinu. Možete biti sve u čemu ste dobri – sve dok ima posla.“

 

 

Ako uspijete prevladati te prepreke, postoji i treća prepreka: Zanimanja rijetko ispunjavaju očekivanja iz djetinjstva. U jednom istraživanju, u potrazi za idealnim poslom, stariji studenti su se osjećali uznemireno, pod stresom, razočarano i depresivno tijekom cijelog procesa – i manje zadovoljni ishodom. Kako piše Tim Urban, sreća je stvarnost kada oduzmeš očekivanja. Ako tražite blaženstvo, sigurno ćete biti razočarani. Ovo objašnjava istraživanje koje pokazuje da su ljudi koji su završili fakultet tijekom recesije zadovoljniji svojim poslom tri desetljeća kasnije: ne uzimaju zdravo za gotovo što imaju posao.

 

Dobra strana niskih očekivanja je što brišu prazninu između onoga što smo htjeli i onoga što imamo. Opsežni dokazi pokazuju da umjesto da idealizirate posao, bolje je da imate realističan pregled onoga što je stvarno, s pozitivnim i negativnim stranama. Naravno, možda ćete biti malo manje uzbuđeni prihvatiti taj posao, ali u prosjeku ćete završiti produktivniji i manje je vjerojatno da ćete odustati i dati otkaz. Oprah je to najbolje rekla: „Tvoj posao te neće uvijek ispuniti.”

 

Ja sam uvijek za poticanje mladih da visoko ciljaju i sanjaju. Ali shvatite ovo od strane mene kome je posao proučavati ostale poslove: te težnje trebaju biti veće od posla. Pitati djecu što žele biti ih navodi na spoznaju o zanimanju koje možda ne bi željeli imati. Umjesto toga, potaknite ih da razmisle o tome kakva osoba žele biti i o svim različitim stvarima koje bi htjeli raditi.

 

Autor:

Adam Grant

organizacijski psiholog u Whartonu

autor knjige „Originals”

 

Članak preveo i prilagodio:

Karlo Žeželj