razgovor s djecom vrtićke dobi.jpg
Brush Brush
Naslovnica / Portal / Razgovor s djecom vrtićke dobi

Razgovor s djecom vrtićke dobi

 

Kao roditelji i učitelji male djece, moramo biti što oprezniji u razgovoru s njima. Posebno s djecom vrtićke dobi; sadržaj i način govora utječe na njihov fizički i intelektualni razvoj. Ono što kažemo i način na koji to kažemo može biti ili potpora ili prepreka njihovom zdravom razvoju.

 

Najvažniji zadatak  u razvoju djeteta je rast njegovog tijela. Novorođenče ima nejake unutarnje organe koji nisu završili svoj razvoj.  Njegova jetra, srce, bubrezi i mozak se moraju dobro formirati u prvih sedam godina života. Disanje i puls obično nemaju pravilan ritam sve do djetetove šeste ili sedme godine. Mišići očiju kojima je zadaća pratiti sve i izoštriti trebaju osam godina za potpuni razvoj. Mozak nije sposoban zrelo i racionalno misliti sve do djetetove jedanaeste ili dvanaeste godine, kada  frontalni režnjevi mozga počnu dominirati moždanom korom. Ako dijete bez ikakve prepreke raste i razvija se , dijete može stvoriti čvrst temelj cjeloživotnog fizičkog zdravlja.

 

Razvoj djece, što se tiče mentalne svijesti, pokazuje da se do mentalne svijesti postupno dolazi. To maleno novorođenče je jedva svjesno. Ono nema samosvijest i svijest o okolini. Ono i svijet su cjelina. Razdvajanje sebe od drugih, ili sebe od svijeta, pojavljuje se tek kasnije. U jaslicama i vrtićkoj dobi dijete živi u sanjivoj svijesti, nije potpuno budno, kao u odrasloj dobi. Do osvještavanja dolazi tek onda kad naše tijelo postupno prestaje rasti. Ono što potiče rast našeg tijela je isto ono što nam služi za stvaranje slike u glavi i pamćenje.  Prerano dozivanje djeteta iz sanjive svijesti može negativno djelovati na tjelesni razvoj. Naravno, djecu se može poticati na rano intelektualno buđenje, međutim, pravi dar za njihovu budućnost je pustiti ih da svojim tempom dođu i do samosvijesti.

 

Mi, kao roditelji i učitelji, možemo potaknuti zdrav razvoj male djece našim izražavanjem. Što jasnije govorimo, što se bolje izražavamo, to će dijete jasnije naučiti govoriti oponašajući nas.  Pažljiv izbor riječi daje pozitivan primjer djetetu kako govoriti. Činimo djeci nepravdu ako promijenimo naš način govorenja u onaj kako dijete govori. Dijete ne treba slušati od odrasle osobe „dječji jezik“. Dijete treba primjer onoga što mi zaista jesmo – odrasli ljudi. Jasan govor je temelj jasnog razmišljanja.

 

Mala djeca su u stanju postavljati razna pitanja! Odgovarajući im : „Pa…pitam se…“ daje prostor djetetu da nam kaže. Kad trebamo odgovoriti zašto, kako i tako dalje, trebamo biti kreativni i maštoviti, i prije svega, iskreni u svojim odgovorima. Duga objašnjenja uz znanstvene činjenice i detalje nisu učinkovita, ona su čak i opasna za malu djecu.  Na pitanje „Zašto pada kiša?“  je dobar odgovor „Oblaci su puni kapljica vode“ ili „ Kiša razveseli biljke. Bile su žedne.“ Trebamo hraniti njihovu sanjivu svijest, a ne ih siliti na bistrinu. Ne trebamo im objašnjavati razliku između okruglog i četvrtastog, gore i dolje, tirkizne i plave. Naučit će to sve razlikovati kad dođe vrijeme, kad budu dovoljno razvijeni i to će naučiti iz svog iskustva.

 

Danas se malenu djecu ispituje toliko puno pitanja. Prisiljena su razmišljati i pamtiti.  Što se događa djetetu koje pitaju pitanje za koje nema odmah spreman odgovor i koje se trudi, napreže svoje moždane vijuge kako bi ipak došlo do odgovora? „Ummm…“ Ako zaista pažljivo promatramo, to je bolan prizor.

 

„Što je bilo danas u vrtiću? Reci mi sve što si radio.“ Ovo pitanje i zahtjev nisu prikladni za dijete. Bolje je da pustimo dijete da govori o svojim doživljajima kada ono hoće i da kaže ono što ima u svome pamćenju. Za djecu je bolje da ne izvlačimo te informacije iz njih! To da se dijete ne sjeća znači da je tijekom dana imalo slobodu živjeti u svom svijetu mašte. Najbolje se pamti i najviše se govori o nekom traumatičnom iskustvu; ono je nešto poput buđenja. Zapravo i jest većini odraslih najranija uspomena iz djetinjstva nekakva ozljeda ili emotivna bol.

 

Također, danas se djeci nudi previše izbora. Postoji pokret za osnaživanje male djece. To je suprotno zdravom razvoju. U današnje vrijeme već postoji dovoljno stresa u životima djece. Maloj djeci je potrebna sigurnost i zajamčeno vodstvo odraslih. Ona nisu spremna za donošenje važnih odluka. Određena količina izbora je zdrava i važna. Ali nije dobro osnaživati malu djecu da budu jednaka nama. Tada bismo osnaživali neracionalno biće. Moramo preuzeti na sebe odgovornost usmjeravanja male djece i biti im autoritet. David Elkind u svojoj fantastičnoj knjizi, The Hurried Child, detaljno piše o ovoj i drugim temama.

 

Prije nekoliko godina je majka jednog djeteta iz mog vrtića svaki dan dovodila svoje dijete. Ostala bi nekoliko minuta da bude sigurna da se njezino dijete smjestilo i onda bi rekla: „ Idem sada, može?“ Dijete je slobodno moglo reći „Ne.“, a kada je to učinilo, majka je bila frustrirana. Drugačiji i bolji pristup je samo reći: „ Idem sada.“ Rečenice: „Sada trebaš ići na spavanje.“ ili „ Zakopčaj vestu i stavi šešir.“ prikazuju isti pristup. U određenim situacijama moramo biti autoritet, kako bismo dobro usmjerili svoju djecu, nježno, ali odlučno.

 

Kada se neprihvatljivo ponaša i kada je potrebna disciplina, trebamo razgovarati s djecom na prikladan način. Grditi ih, prijetiti im i držati prodike je neprimjereno i neučinkovito. „Nemoj ovo, nemoj ono…“ je ono što djeca prečesto čuju. Umjesto toga jednostavnim riječima i pokazivanjem možemo im dati bolju alternativu.

 

Umjesto: „ Ne trči unutra.“ možemo reći: „Unutra hodamo, vani trčimo.“. Umjesto: „ Ne lupaj vratima.“ možemo mirnim glasom reći: „Vrata zatvaramo polako.“ dok im upravo to i pokazujemo. Reći: „ Ruke su za posao, igru i pomaganje drugima.“ uz milovanje djetetovih ruku nakon što je udarilo drugo dijete je moja omiljena tehnika kada se djeca tuku. Ako se dva djeteta prepiru oko igračke i ne mogu to riješiti sama, možemo odlučiti i reći : „ Prvo će se Sally igrati, a onda Mary.“ Važno je imati na umu da mala djeca nisu zločesta ili loša. Ona su avanturističkog i istraživačkog duha dok traže svoj put u fizičkom i društvenom svijetu. Naš posao je voditi ih i usmjeravati na tom putu i uz naše riječi i djela im biti živući primjer.

 

U ovim modernim vremenima u kojima je trend osnaživanje djece i potiče ih se da „stupe u kontakt sa svojim osjećajima“, često čujemo odraslog čovjeka kako pita malo dijete: „Kako misliš da bi se osjećao ako…?“ ili „ Znaš li kako se on osjeća?“ Malu djecu se potiče da „stupe u kontakt“ sa svojim osjećajima i osjećajima drugih. Međutim, ona nisu spremna shvatiti svoje osjećaje. Ona zasigurno proživljavaju razne osjećaje, ali će ih tek početi shvaćati kada budu spremna. Trebamo prihvatiti djetetove osjećaje, ali možemo izbjeći ispitivati ih o njima i tražiti da ona shvate sve vezano za osjećaje prije nego dođu u fazu mentalnog i emotivnog razvoja prikladnog za to.

 

Rasuđivanje, ispitivanje i racionaliziranje odvajaju djecu od onoga što su učinila.  Tada se dijete odvoji od  cjeline koju  čini sa svojim okruženjem i aktivnostima i pođe u samosvijest i različitu vrstu svijesti o svijetu. Stvarno prečesto viđamo djecu koju se prisililo na „buđenje“, a ona izgledaju beživotno. Iscrpljena su od sila koje su ih prerano tjerale na rast, a to sve može imati negativne učinke u kasnijoj dobi.

 

U Edukaciji i modernom životu, Rudolf Steiner piše: „ Iako je s gledišta moderne civilizacije prijeko potrebno da čovjek bude potpuno budan u odrasloj dobi, djetetu mora biti dopušteno da što je duže moguće ostane u mirnom stanju sličnom snu, stanju mašte u kojem prođe njegova rana dob. To je sve zato da njegov organizam ojača u tom stanju kako bi bio spreman na ono što ga čeka kasnije.“

 

Na nama je velika odgovornost. Jedan od naših zadataka, kao roditelja i učitelja male djece, je da budemo uistinu oprezni s našim govorom i jezikom zato da se djeca mogu osvijestiti kada za to budu spremna. Rano djetinjstvo je iznimno dragocjeno i vrlo brzo prolazi. Trebali bismo njegovati ovu dragocjenu dob, a ne ju požurivati.

 

Izvor članka:

Napisao Stephen Spitalny. Ovaj članak se prvo pojavio u Renewalu. Danas je uvršten u knjigu koju je napisao g. Spitalny, „Connecting with the young child“, dostupan preko njegove internetske stranice, „The world of the young child“.

 

 

 

Članak prevela i prilagodila:

Laura Mazur

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

  

te unosom željenog iznosa. 

 

 

 

28 Mar 2024

Moglo bi vas zanimati...