U ime fakulteta! Što radimo svojoj djeci?

 

Pobunite se protiv besmislenog natjecanja koje ne vodi ničemu. Nije nikome od koristi, a naposljetku ispaštaju naša djeca. Izađite danas van i igrajte se – da, čak i vi, roditelji. U stvari, večeras tijekom večere ili prilikom donošenja večere djetetu u sobu, mogli biste predložili neku zabavnu aktivnost – i onda ju i realizirati!

Kelsey je učenica jedanaestog razreda (ekvivalent 3. razreda srednje škole u Hrvatskoj) u lokalnoj privatnoj srednjoj školi u kalifornijskom San Diegu. Pohađa ukupno šest predmeta, od kojih su tri s proširenim programom – kako bi podigli njezin prosjek ocjena, a ne zato što ju stvarno baš toliko zanima kemija. Volontira dvaput tjedno u lokalnom skloništu za životinje – jer će to izgledati dobro na njezinoj prijavi za fakultet, a ne zato što zaista želi biti tamo. Članica je ženskog golf tima jer joj je privatni savjetnik rekao kako će sudjelovanje u sportskim aktivnostima povisiti njezine šanse za upad na željeni fakultet. Vikende provodi na privatnim pripremama za prijemni ispit unatoč izuzetno primamljujućem južnokalifornijskom suncu. Majka joj donosi večeru u sobu jer ponekada noću provede i do 6 sati rješavajući zadaću. Kelsey često utone u san oko 1 sat ujutro s uključenim svjetlima i bilježnicama raštrkanim oko nje na krevetu. Ponekad između 1 i 6 sati ujutro, njezina majka pospremi sve te stvari kako bi Kelsey, čim otvori oči sljedećeg jutra, mogla nastaviti s učenjem.

Ova priča nije preuveličana. Direktorica sam škole u San Diegu već više od dva desetljeća i priče kojima sam svjedočila, slične ovoj Kelseynoj, zaista su tužne. I da budem potpuno iskrena, ljute me!

Jesmo li izgubili kolektivnu svijest? Jesmo li zaboravili što je djetinjstvo? Čemu je namijenjeno? Zašto uopće postoji? Jesmo li, kao roditelji, nastavnici, savjetnici, pa čak i učenici, povjerovali u neku glupu ideju o tome što znači razdoblje između 15. i 18. godine? Mogu ponuditi samo potvrdan odgovor - izgubili smo kolektivnu svijest i činimo ogromnu pogrešku te pritom nanosimo štetu vlastitoj djeci. Većini naše djece prekinuli smo djetinjstvo oko 14. godine, ako ne i ranije, i zamijenili im ostatak adolescencije nečim u potpunosti umjetnim.

Odrasla sam na vrlo malom otoku na Florida Keysu. Posvuda smo vozili bicikl (bez nadzora tijekom vožnje), plivali smo u oceanu, grudali se pješčanim grudama i ostajali smo vani sve dok se nije smračilo, a ponekad i nakon toga. Imali smo veze, one prave – ne one koje nam pomažu „dogurati nekamo u životu.“ Imali smo poslove jer smo ih željeli raditi i zaraditi. Pomagali smo kornjačama da se izlegu tako što smo gasili svjetla da ih ne bismo omeli na njihovu putu prema oceanu. Puno smo se smijali, puno plakali i istraživali tajna mjesta neobičnih imena kao što su Shady Grove i Calusa. Jeli bismo pečenu prasetinu i pili Budweiser. Posvađali bismo se s prijateljima, ali bismo i pronašli zajednički jezik i pomirili se. Kroz sva smo ta iskustva i spoznali što znači biti čovjek u ovome svijetu. Bili smo znatiželjni. Započinjali smo rečenice riječima poput: „Što ako bismo…“ i potom bismo to i učinili (na opći užas naših roditelja). Sami smo upravljali svijetom, svojim osjećajima, prijateljstvima i unutarnjim dijalozima. Činili smo ogromne pogreške, a zatim smo ih ispravljali. Učili smo padati, često, no onda bismo se i pribrali ili, kad to ne bismo uspijevali sami, pomogli bi nam prijatelji. Niti jedno od tih iskustava nije se dogodilo s ciljem kreiranja što boljeg eseja za prijavu za fakultet kako bismo što bolje izgledali na papiru za potpunog stranca koji će nas evaluirati. I za slučaj da ste se pitali, da, svi smo upali na fakultete.

Stoga vam postavljam pitanje - čemu služi djetinjstvo? I da, razdoblje od 15. do 18. godine također se smatra djetinjstvom. Njegova je svrha njegovanje znatiželje i uobličavanje vlastitih misli. Ono služi i za igranje u prirodi i otkrivanje pojedinosti o sebi i drugima kroz igru. Namijenjeno je i za osamostaljivanje od roditelja i stvaranje vlastitih pogleda na svijet. To je vrijeme preispitivanja svega oko nas. Djetinjstvo služi za otkrivanje veza, vanjskog svijeta, ali ponekad i kršenje pravila kako bismo spoznali vlastite granice. To dragocjeno, nevino razdoblje podrazumijeva beskonačni potencijal – osim ako ga ne prigušimo. A to smo i učinili.

Stoga, Kelsey, primi moje isprike. Žao mi je što nisi imala priliku iskusiti kako je to biti neobuzdana i slobodna te učiti o svijetu iz prve ruke, svojim očima i srcem. Žao mi je što smo te u ime prijava za fakultet uskratili za stvaranje originalnih ideja, pomišljanja na „Što kada bih…“ i upuštanja u te avanture. Jako mi je žao za tvoj nedostatak sna koji ipak nije podrazumijevao zabavu koja bi inače uz njega bila povezana. Ali najviše od svega, Kelsey, žao mi je što ti se posljednje 3 godine nikad neće vratiti. One su sada zauvijek nestale, a ni „slatka“ 16. godina nije ti bila toliko slatka koliko je mogla biti.

Vrijeme je da se roditelji, savjetnici u obrazovanju i učenici pobune protiv toga! Potrebno je naglašavati važnost djetinjstva, važnost igre i povezanosti s obitelji i prijateljima. Pobunite se protiv ovog besmislenog natjecanja koje ne vodi ničemu. Nije nikome od koristi, a naposljetku ispaštaju naša djeca. Izađite danas van i igrajte se – da, čak i vi, roditelji. Ustvari, večeras tijekom večere ili prilikom donošenja večere djetetu u sobu, mogli biste predložili neku zabavnu aktivnost – i onda ju i realizirati!

Oh, i što se tiče onih šest sati rješavanje zadaće noću… Znate što vam je činiti s njima!

*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom MRMSOSP-a, MZO-a i Grada Osijeka.

Autor teksta: Michelle Rose Gilman

Članak prevela i prilagodila: Dragana Zundanović

Link na članak: http://www.huffingtonpost.com/michelle-gilman/in-the-name-of-college-wh_b_6912914.html