Zašto je waldorfska pedagogija odličan izbor za ekološki osviještene  roditelje?

Pronalaženje pristojne mogućnosti obrazovanja za svoju djecu bez sumnje je jedan od najizazovnijih i frustrirajućih aspekata roditeljstva u današnjem društvu; a mi smo proveli puno vremena na Inhabitots s našim serijalom o ekološkom obrazovanju (Green Education Series), pokušavajući raščlaniti najbolje obrazovne mogućnosti za ekološki osviještene roditelje. Razgovarali smo o Montessori, Reggio Emilia, Unschooling (školovanje kod kuće) i drugim obrazovnim mogućnostima, ali bili bismo nemarni da ne napišemo poseban članak koji se fokusira na waldorfsko obrazovanje – jedno od najzelenijih i najviše „organskih“ obrazovnih filozofija što postoje za roditelje koji cijene kreativnost i prirodni svijet.

Waldorfsko obrazovanje, ponekad poznato kao Steiner obrazovanje, specifičan je pristup pedagogiji koji je razvio austrijski filozof Rudolf Steiner 1919. Ističući kreativnost, učenje kroz rad, zanate, pripovijedanje i fokus na prirodni svijet, waldorf je jedan od najbrže rastućih alternativnih školskih sustava na svijetu te, što je ironično, raste u popularnosti u high-tech zajednicama kao što je Silicijska dolina.

Rudolf Steiner vjerovao je da ljudski razvoj prolazi kroz vrlo specifične faze te da u prvoj fazi ranog djetinjstva (od rođenja do dobi od sedam godina kada djeca gube svoje mliječne zube), djeca najbolje uče kroz igru, istraživanje i oponašanje. Waldorfsko obrazovanje jako naglašava održavanje prirodne dnevne i sezonske ritmove. Aktivnosti u učionici obično uključuju pečenje, kuhanje, pletenje, slikanje, pričanje priča, glazbu, brigu o biljkama i sviranje na otvorenom, kao i čišćenje, brisanje, pranje posuđa i druge kućanske „poslove“. Igračke u učionici i struktura igara jednostavni su, nestrukturirani i napravljeni samo od prirodnih materijala kao što su drvo, svila i vuna.

Waldorf je izrazito protiv plastike, elektronike i zaslona (televizija, računala, telefoni, itd.), stoga ako je vaš iPad najbolji prijatelj vašeg djeteta – to vjerojatno nije škola za vas.

Dok waldorfske škole nisu posebno aktivističke u svom pristupu environmentalizmu (očuvanju čovjekovog okoliša), sve u waldorfskoj strukturi organsko je i usmjereno prema našoj vezi kao ljudskih bića s prirodnim svijetom. Djeca provode vrijeme na otvorenom svaki dan, a svi materijali za igru, dekor učionice, zabave, hrana i priče pričane u razredu vrte se oko promjenjivih godišnjih doba. Djeca u waldorfskim školama uče kako raditi samostalno i napraviti stvari sami za sebe (hranu, igračke, priče), a ja vjerujem da je taj pionirski uradi-sam ethos presudan za razvoj snalažljivosti, sposobnosti i kritičkog mišljenja kod male djece.

Hrana koja se kuha i jede u waldorfskim školama uglavnom se sastoji od jednostavnih, neprerađenih, cjelovitih namirnica kao što su svježe voće, povrće i žitarice, a waldorfske igračke također odražavaju taj fokus na jednostavnost, čistoću i cjelovitost.

Kućice na drvetu (rađene od cjelovitih cjepanica), nelakirani drveni lukovi koji mogu postati dječje ljestve za igranje, klackalice ili brodovi ovisno o tome kako ih orijentirate, pletene životinjice bez lica ili detalja, svilene marame koje mogu postati plaštevi, haljine ili mogu pomoći sagraditi kuću, sve su to uobičajeni predmeti koje roditelj može naći u waldorfskom programu ranog obrazovanja. Waldorfske igračke dizajnirane su za poticanje kreativnosti i više načina igre, s umirujućom i umjereno stimulirajućom estetikom prigušenih boja i prirodnih tekstura.

Moj 4-godišnji sin u jednom je waldorfskom „dječjem vrtiću“ upravo sada, a struktura svakog dana uglavnom je ista: on stigne u školu, uživa neko vrijeme u nestrukturiranoj igri na početku dana, a zatim pomaže ispeći kruh, mljeti žitarice ili sjeckati povrće s drugom djecom i nastavnicima. Djeca tada postave stol i sjednu pojesti užinu koju su napravili, a zatim očiste i operu suđe. Onda djeca odlaze van u vrt gdje sade sjemenke biljaka, gledaju kornjače i ribe u ribnjacima te se igraju u kućici na drvetu. Nakon vrta dolaze natrag unutra imaju malo vremena za odmor, onda se uključuju u projekte umjetnosti i zanata (slikarstvo, filcanje, pletenje), a zatim zatvore dan s pričom, lutkarskom predstavom ili pjesmom. Ja osobno volim školu svoga sina i znam da se mirna, hranjiva sredina njegove učionice pokazuje stvarno dobrom za njegov razvoj.

Unatoč činjenici da se u waldorfskim školama ne podučava čitanje i pisanje sve do djetetove sedme godina, nisam zabrinuta zbog činjenice da Waldorf ne naglašava teorijsko školovanje u ranom djetinjstvu. Ne vjerujem da su 4-godišnjaci spremni za apstraktne, intelektualne misli, ali vjerujem da je najbolji put za postavljanje osnova apstraktnom mišljenju koje se počinje razvijati nakon šeste ili sedme godine upravo razvijanje mašte, vokabulara, komunikacije i kreativnog razmišljanja u ranoj dobi. Što je još važnije, znanstveno je dokazano da je najsigurniji način da se ušutka radost učenja to da se usredotoči na učenje napamet, apstrakcije (flash kartice? fonacija?) i testove. Dakle, vjerujem da rani programi za obrazovanje djece koji su previše akademski zapravo mogu učiniti više zla nego dobra za djetetovu prirodnu sklonost za učenje. Moj sin već sada pokazuje interes za slova i brojeve, ali mislim da je najbolji pristup pismenosti i računanju dopustiti da dođe prirodno kao dio razvoja interesa djeteta za priče i komunikaciju.

Sve u svemu, mislim da je Waldorf fantastičan pristup ranom obrazovanju i preporučila bih ga svakome tko se osjeća ugodno odvojiti se od tehnologije za mali dio dana kako bi se priključili životnim ritmovima. Iako se može činiti protuprirodno, nisam iznenađena da je waldorfsko obrazovanje tako popularno među informatičkim stručnjacima u Silicijskoj dolini. Usprkos praktičnosti i napretku koji je digitalna tehnologija dovela u moderni život, mislim da se mnogi mogu složiti da životu previše ovisnom o tehnologiji nešto nedostaje.

 

Autor: Jill Fahrenbacher