U ranim 1990-tim godinama psihologinja Suzanne Gaskins boravila je u malom majanskom selu blizu Valladolina na Yucatánu gdje je razgovarala s dvjema sestrama u dobi od 7 i 9 godina.

Djevojčice su joj s velikim ponosom pričale o svim kućanskim poslovima koje su obavile poslije škole. “Perem svoju odjeću,” rekla je sedmogodišnjakinja. Starija sestra ju je nadmašila čim je rekla: “Ja perem svoju i odjeću mojeg malog brata.”

Gaskins se je njihov entuzijazam za pomaganje u kući toliko dojmio da je počela istraživati način na koji djeca tog sela provode svoje vrijeme. Brzo je otkrila da mala djeca ne samo doprinose u obavljanju kućanskih poslova, nego i to često čine bez da im se naredi. Zapravo, mnogo puta se sami sjete pomoći.

“Mnogo puta djeca sama pitaju treba li što napraviti u kući,” tvrdi Gaskins.

“Mama, pomoći ću ti u svemu.”

U zadnjih 30 godina Gaskins i nekoliko drugih psihologa zabilježili su značajnu pojavu u domorodačkim obiteljima Meksika i Gvatemale: Mala djeca u tim obiteljima jako puno pomažu u kućanstvu. Djeca se smatraju partnerima svojim roditelja kad je riječ o održavanju kuće.

Pomažu u pranju rublja, pripremi obroka i pranju suđa. Ne zahtijevaju dodatne nagrade ili džeparac.

U svom istraživanju psihologinja Barbara Rogoff i njezine kolege razgovarali su s majkama domorodačkog podrijetla u Guadalajari u Meksiku. Pitali su ih kako njihova djeca, dobi između 8 i 9 godina, doprinose obavljanju kućanskih poslova i koliko često dobrovoljno ispunjavaju svoje obveze. Istraživanje, koje je objavljeno 2014. godine, sadrži neke od najvažnijih navoda koje sam ikad pročitala u znanstvenom članku.

Na primjer, jedna majka rekla je da je njezina osmogodišnja kćer jednom došla kući iz škole i objavila: “Mama, pomoći ću ti u svemu” i zatim pospremila cijelu kuću.

“Drugi put, majka je došla s posla vrlo umorna,” navodi Rogoff, sa Sveučilišta Kalifornija, Santa Cruz. “Samo se izvalila na kauču, dok je kćer rekla: “Mama, vidim da si jako umorna, ali moramo očistiti kuću. Što kažeš da uključim radio i sredim kuhinju, a ti dnevnu sobu dok sve ne završimo?” “

Dobrovoljni rad u svrhu pomaganja kod djece je toliko važno da meksičke obitelji čak imaju poseban naziv za to: acomedido.

“To je vrlo složen naziv,” tvrdi Andrew Coppens, obrazovni istraživač na Sveučilištu New Hampshire, koji surađuje s Rogoff. “To nije samo rad na zapovijed i pomaganje. Radi se o svjesnosti kakva je vrsta pomoći odgovora u određenoj situaciji budući da se obraća pažnja na to.”

I ta pojava nije svojstvena samo djeci u Meksiku. Kad se djeca domorodačkog podrijetla presele u SAD, roditelji zadržavaju jednak stav prema kućanskim poslovima.

Prije nekoliko godina Coppens i njegovi suradnici razgovarali su s meksičko-američkim majkama u Watskonvilleu u Kaliforniji o tome koliko često njihova djeca obavljaju kućanske poslove. Potom je usporedio njihove odgovore s odgovorima majki europskog podrijetla iz obitelji srednjeg sloja.

Iako postoje različitosti unutar svake kulture, tvrdi Coppens, pojavio se jasan obrazac: “Meksičko-američka djeca u dobi od 6 i 7 godina su se u prosjeku angažirala dvostruko više oko kuće u usporedbi s europsko-američkom djecom. I u tome su sudjelovali mnogo, mnogo više iz dobre volje.”

Iznenađujući uvid u dječji um

U čemu je dakle tajna takvog odgoja?

Ovo možda zvuči čudno, ali uvijek iznova, istraživači potvrđuju da je jedna stvar ključna: prihvaćanje moći male djece.

Da, govorim o djeci u dobi od jedne do tri godine, koju se u našoj kulturi prije povezuje s nazivom “užasni” nego “spremni pomoći”.

Ako se osvrnete po cijelom svijetu – bez obzira radi li se o roditeljima koji su lovci i skupljači u Ekvadoru, stočari na Himalaji ili računalni inženjeri u Silicijskoj Dolini – njihova djeca dijele neke zajedničke osobine.

Prvo su ispadi bijesa. Da, ispadi bijesa kod male djece su uglavnom neizbježni, bez obzira gdje živite, pokazuju etnogeografski podaci.

Ali drugo zajedničko svojstvo je mnogo pozitivnije: “Mala djeca su vrlo voljna pomoći,” tvrdi David Lancy, antropolog na Državnom Sveučilištu Utah, koji je o tome pisao u svojoj novoj knjizi, Antropološko gledište o djeci pomagačima, djelatnicima, obrtnicima i fizičkim radnicima (Anthropology Perspectives on Children as Helpers, Workers, Artisans, and Laborers).

Djeca su rođeni pomoćnici. Potrebno je počistiti kuhinju? Isprati posudu? Razbiti jaje? Bez brige, tvrtka “Dijete d.o.o.” obavit će dupli posao. Čak i mali zadaci, poput skupljanja lišća, daju djeci osjećaj ponosa i postignuća, tvrde psiholozi. Pritom je važno da svojim poslom daju stvaran doprinos kućanstvu, a ne da se samo pretvaraju da rade.

U jednom istraživanju djeca stara 20 mjeseci čak su se prestala igrati s novom igračkom i prehodali su kroz sobu kako bi odrasloj osobi pomogli podići nešto s poda.

I nije im bila potrebna nagrada za pomoć. Zapravo bilo je manje vjerojatno da će djeca ponovno pružiti pomoć ako im je odmah poslije toga bila dana igračka, utvrdilo je istraživanje.

“Čini se da djeca posjeduju unutrašnju motivaciju za pružanjem pomoći,” zaključili su psiholozi Felix Warneken i Michael Tomasello. “I izgleda da vanjske nagrade potkopavaju tu motiviranost.”

Nitko ustvari ne razumije zašto je djeci urođena ta želja za pomaganjem (ili zašto je nagrade smanjuju), ali moguće je da proizlazi iz njihove snažne potrebe da budu sa svojom obitelji, tvrdi Rebeca Meija-Arauz, psihologinja na Sveučilištu ITESO u Guadalajari. “Mislim da je to glavni smisao svega. Obavljanje poslova s drugim ljudima čini ih sretnima i važno je za njihov emocionalni razvoj. Gledaju što rade njihova majka i stariji braća i sestre te žele da i oni to čine».

Neuredno dijete danas, pomoćnik sutra?

Sigurno je da djeca žele pomoći, ali ruku na srce, ne mogu isprva puno toga učiniti. Nespretni su, prave štetu ili nas čak razbjesne. Uključivanje u kućanske poslove često usporava njihovo izvršavanje ili dovodi do stvaranja nereda.

Iz tih razloga mnogi zapadnjački roditelji odbijaju pomoć male djece, tvrdi Meija-Arauz.“Često nam majke govore da posao moraju ovo brzo napraviti, a ako njihova djeca pokušaju pomoći, naprave nered te radije to obave same nego da uz pomoć djece.”

Često zapadnjačke majke pošalju djecu van na igru dok one obavljaju kućanske poslove, tvrdi ona. Ali majke domorodačkog podrijetla često čine upravo suprotno. “Pozovu ih i kažu im: “Dođi, dijete moje, i pomozi mi dok perem suđe.” Ako djeca zatim žele sudjelovati, njihova pomoć je dobrodošla, čak i ako to znači sporiji rad ili ponavljanje posla od strane majke.

“Primjerice, jedna majka nam je rekla da kad je njezin sin prao suđe, u početku je voda posvuda curila, ali bih mu dozvolila da radi jer je tako naučio, “ tvrdi Meija-Arauz.

One to vide kao ulaganje: Sada potičite neuredno i nekompetentno malo dijete koje stvarno želi oprati suđe i s vremenom će izrasti u kompetentnog sedmogodišnjaka koji će još uvijek imati želju za pomaganjem.

Istraživanja potvrđuju ovu pretpostavku, tvrdi Andrew Coppens sa Sveučilišta New Hampshire. “Rana prilika za suradnju s roditeljima vjerojatno će utrti razvojni put koji će djecu usmjeriti na dobrovoljno priskakanje u pomoć.”

Ili s drugim pristupom: Ako djetetu stalno govorite “Ne, ovo nije tvoj posao.”, oni će vam na kraju vjerovati.

Što s američkom djecom koja pripadaju srednjem sloju?

Kulture su složeni skupovi. Način odgoja jedne kulture vjerojatno neće funkcionirati u nekoj drugoj, što je poput miješane kuhinje. Ne možete jednostavno uzeti nekoliko sastojaka iz goveđe juhe, dodati ih u riblju juhu i očekivati da će ispasti ukusno.

Američki roditelji ipak mogu pokupiti korisne ideje za podizanje vrijedne djece iz meksičkog načina odgoja, tvrdi David Lancy sa Državnog sveučilišta Utah. “To je potpuno izvedivo. Kad uskratimo mlađoj i starijoj djeci priliku da uskoče i budu korisni, zapravo im štetimo. Ali nije lako primijeniti taj pristup u našem društvu. Nije jednostavno to postići, dodaje on. “Moramo usporiti tempo i dopustiti im da rade.”

Morate odmalena započeti, što je moguće ranije.

Uključite djecu u kućanske poslove u što većoj mjeri

Pustite ih da vas da vas promatraju dok kuhate, perete rublje ili šetate psa. Dopustite im da vam pomognu promijeniti žarulju, posaditi biljke u vrtu ili napraviti krevet.

Jednostavno rečeno, ako želite da vam kasnije pomažu u nekom poslu, pobrinite se da se nađu u blizini dok se taj posao obavlja.

“Pružite djeci priliku da se motaju okolo i vide što se događa s odraslima, pogotovo dok su još vrlo maleni,” tvrdi Coppens. Iznenadit ćete se koliko mlađa i starija i djeca mogu naučiti dok samo promatraju što vi radite, bez da su im potrebne upute.

Izloženost kućanskim poslovima također omogućuje maloj djeci da ih vide kao društvenu aktivnost. Postoji mnogo prilika za zajednički rad i provođenje vremena sa članovima obitelji, za kojima vaše dijete čezne. U tom slučaju dijete će vidjeti kućanske poslove kao zabavne i pozitivne aktivnosti.

“Ovakva psihološka integracija u obitelj ima potencijalno veliku razvojnu ulogu kod djeca koja se uče suradnji s drugima, “ tvrdi Copper.

Razmišljajte ovako: mali zadatak, velik doprinos

Pružite djeci priliku da vam pomogne s kućanskim poslom koji obavljate. Zadajte im zadatak u skladu s njihovim sposobnostima. Može to biti pridržavanje mjerne posude dok pečete kolače, micanje stolice dok metete ili brisanje jednog ili dva komada suđa.

Zaduženje može biti malo, ali bitno je, kako Coppens navodi, da mora dati stvaran doprinos izvršavanju kućanskog posla. Ne može to biti “kobojage” posao ili aktivnost koja nema veze s pravim poslom. U tom slučaju svi ne rade na zajedničkom cilju.

“U jednom od naših istraživanja, pripadnici obitelji europskog podrijetla i srednjeg sloja, naveli su da djeci zadaju tzv. “kobojage” poslove,” tvrdi Coppens. Primjerice, majka bi pomela kuhinju i potom dala metlu svom malom djetetu da je ponovno pomete.

“Roditelji su svjesni da dijete nije doprinijelo obavljanju posla, a ono će vrlo brzo to i samo shvatiti, što rezultira gubitkom osjećaja ponosa i postignuća koji proizlaze iz stvarno obavljena posla,” navodi Coppens.

Uvijek nastojte raditi zajedno

Provođenje vremena sa obitelji i rad na ostvarenju zajedničkog cilja velik su izvor motivacije za malu djecu. Taj poticaj se gubi ako podijelimo poslove tako da svatko radi svoje (ili zadamo djeci “kobojage” zadatak).

Na primjer, prilikom pranja odjeće, nastojte da svatko slaže svačiju odjeću. Ako zadate djeci da slože samo svoju odjeću dok vi slažete vlastitu, to više nalikuje pojedinačnom radu.

Nemojte ih prisiljavati

“Ponekad ljudi misle da djeca moraju pod strogom kontrolom kako bi ih naveli da obavljaju kućanske poslove kao što to rade djeca Maja,” tvrdi Barbara Rogoff. Ali zapravo je suprotan pristup ispravan. “Svrha nije kontrolirati djecu, nego razviti njihovu vlastitu inicijativu,” dodaje.

Kako bi to postigli, domorodački roditelji ne prisiljavaju djecu da im pomažu, nego ih ohrabruju i pružaju im priliku da sudjeluju u poslovima kad su djeca zainteresirana za to.

Prisiljavanjem djeteta ustvari postižemo suprotno, tvrdi Rogoff. Može rezultirati i stvaranjem otpora kod djeteta.

“Baš kao i odrasli, djeca ne vole da im se naređuje, “ tvrdi Rogoff. Prije ćemo postići da malo dijete surađuje ako ga upitamo “Možeš li mi pomoći?” nego naređenjem “Moraš to učiniti.” Kad niste sigurni, razgovarajte s djetetom kao sa suradnikom -rečenica “Učinimo ovo zajedno” zvuči mnogo zanimljivije i isplativije nego “Želim da to napraviš.”

Promijenite svoj stav prema djeci

Ljudi u SAD-u često misle da se mala djeca samo žele igrati, tvrdi Coppens. Naprotiv, uobičajeno je kod domorodačkih majki da kad djeca dolaze kod njih da to znači da im žele pomoći.

Promjena stava znači promjenu načina na koji roditelj odgovara na zahtjev malog djeteta za sudjelovanjem u kućanskom poslu.

“Svaki roditelj želi podržati svoje dijete, ”tvrdi Coppens. “Stoga ako pretpostavite da se vaše dijete želi igrati, tada će vjerojatno pronaći dobar razlog da se igra negdje gdje vam neće smetati dok obavljate kućanski posao.” Posljedica toga je odvojenost djeteta od roditeljskih obaveza i nemogućnost učenja o prirodi kućanskog posla ili o zajedničkoj suradnji.

“Ali ako pretpostavite da vam malo dijete želi pomoći, ali on ili ona jednostavno ne razumiju kako to učiniti, onda ćete pronaći nekakav način da vam pomognu,” dodaje Coppens. “Tako ćete im pomoći da pomognu.”

S vremenom će “pomoć” postati složenija, a dvogodišnjak koji danas miješa smjesu za palačinke će izrasti u u šestogodišnjaka koji priprema doručak za cijelu obitelj i osjeća se stvarno dobro zbog toga.

Članak prevela i prilagodila:

Marina Roksandić

Izvor članka:

https://www.npr.org/sections/goatsandsoda/2018/06/09/616928895/how-to-get-your-kids-to-do-chores-without-resenting-it

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

te unosom željenog iznosa.