Djeca žele pomoći i trebamo im dopustiti.

Ako im se dopusti da pomognu, djeca postaju veliki partneri kasnije u djetinjstvu.

 

Mi, u SAD-u i mnogim drugim zapadnim zemljama, češće smatramo djecu dodatnim obvezama, a ne kao pomoćnike. Često mislimo da pokušavajući nagovoriti našu djecu da nam pomognu oko kuće i drugdje bi bilo više truda nego što se isplati. Također nastojimo misliti da je jedini način da nam djeca pomognu, prisiliti ih kažnjavanjem ili potkupljivanjem, što, iz dobrih razloga, možda i ne želimo napraviti. Mi sami rad općenito smatramo nečim što ljudi prirodno ne žele raditi, a mi to mišljenje prenosimo na našu djecu, koja to prosljeđuju na svoju djecu.

 

No, istraživači su pronašli čvrste dokaze da mala djeca prirodno žele pomoći, a ako im se dopusti, nastavit će pomagati, dobrovoljno, kroz ostatak djetinjstva i u odrasloj dobi. Evo nekih od tih dokaza.

 

Dokazi o dječjem instinktu za pomaganje

U klasičnom istraživanju koje je provedeno prije više od 35 godina, Harriet Rheingold (1982) je promatrala djecu, dobi od 18, 24 i 30 mjeseci, u interakciji s roditeljem (majka u nekim slučajevima, otac u drugima) kako je roditelj radio redovne kućanske poslove, kao što je slaganje odjeće, brisanje prašine, čišćenje poda, slaganje i pospremanje kuhinjskog stola i micanje predmeta s poda. Radi istraživanja, svaki je roditelj zamoljen da radi relativno sporo i dopusti svom djetetu da pomogne ako dijete želi, ali da ne traži pomoć od djeteta ili daje upute djetetu kako pomoći. Rezultat je bio da su sva ta djeca – njih 80 – dobrovoljno pomogla obaviti posao. Većina njih pomogla je s više od polovice zadataka koje je roditelj započeo, a neki su čak i započeli zadatke prije roditelja. Štoviše, u Rheingoldovim riječima, “Djeca su svoje napore izvodila brzim i energičnim pokretima, uzbuđenim vokalnim intonacijama, animiranim izrazima lica i radošću u završenom zadatku.”

 

Nedavno mnoga druga istraživanja su potvrdila tu naizgled univerzalnu želju djece da pomognu. Uobičajen je postupak dovesti dijete u laboratorij, dopustiti mu da se igra s igračkama u jednom dijelu sobe, a zatim stvoriti situaciju u kojem je promatraču potrebna pomoć u drugom dijelu sobe. Na primjer, promatraču bi moglo “slučajno” nešto pasti na pod, preko prepreke, i pokušati, ali ne uspjeti doći do toga. Dijete, koje se nalazi s druge strane prepreke od promatrača, može pomoći tako što će pokupiti predmet i predati ga preko prepreke promatraču. Ključno pitanje je: Hoće li dijete doći pomoći bez pitanja? Odgovor je da, u gotovo svakom slučaju. Sve što promatrač mora učiniti jest skrenuti pažnju na činjenicu, kroz uzdahe i pokušaje da dosegne i podigne predmet. Čak su i bebe mlađe od 14 mjeseci redovito pomagale u takvim situacijama (Warneken & Tomasello , 2009). Oni vide ono što promatrač pokušava napraviti, zaključuje što je potrebno, a zatim, na vlastitu inicijativu, zadovolji tu potrebu.

 

Ovo pomaganje se ne radi za neku očekivanu nagradu. Zapravo, Felix Warneken i Michael Tomasello (2008) su otkrili da davanje nagrade za pomoć smanjuje buduću pomoć. U jednom eksperimentu dopustili su djeci od 20 mjeseci da pomognu promatraču na različite načine i da za ti budu nagrađeni (s mogućnošću igranja s atraktivnom igračkom) ili ne. Tada su testirali djecu s više mogućnosti da pomognu, gdje nije ponuđena nikakva nagrada. Rezultat je bio taj da su oni koji su ranije bili nagrađeni za pomoć sada manje pomagali nego oni koji nisu bili nagrađeni. Samo 53% djece u prethodno nagrađivanom dijelu pomoglo je u ovom testu, u usporedbi s 89% u ne nagrađenom dijelu.

 

Ovo otkriće je dokaz da su djeca prirodno motivirana, to jest, pomažu jer žele pomoći, a ne zato što očekuju da će dobiti nešto za uzvrat. Mnoga druga istraživanja su pokazala da nagrade nastoje utjecati negativno na tu prirodnu motivaciju. Na primjer, u jednom klasičnom istraživanju, djeca koja su bila nagrađena za crtanje slike kasnije su se uključila u mnogo manje crteža od djece koja nisu bila nagrađena za crtanje (Lepper, Greene, & Nisbett, 1973). Nagrade očito mijenjaju stavove ljudi o aktivnostima u kojima su ranije uživali, od nečega što se radi za vlastito dobro do nečega što se prije svega radi da bi se dobila nagrada. To se događa kako za odrasle tako i za djecu (Deci, Koestner & Ryan, 1999).

Mi roditelji, u našoj kulturi, nastojimo napraviti dvije pogreške vezane za želje naše djece da pomognemo. Prvo, odbijamo njihove ponude za pomoć, jer smo u žurbi da se stvari završe i vjerujemo (često ispravno) da će nas dječja “pomoć” usporiti ili dijete to neće učiniti kako treba, a mi ćemo morati to opet napraviti. Drugo, ako zapravo želimo pomoć od djeteta, nudimo neku vrstu dogovora, neke nagrade, za to. U prvom slučaju predstavljamo poruku djetetu da on ili ona nisu sposobni pomoći; u drugom slučaju predstavljamo poruku da je pomoć nešto što će osoba učiniti samo ako dobije nešto zauzvrat.

 

Međukulturni dokazi da djeca kojoj se dopusti da pomognu zaista postanu  korisni kasnije u djetinjstvu.

Istraživači koji proučavaju različite starosjedilačke zajednice i zajednice starosjedilačkog naslijeđa (zajednice nedaleko od starosjedilačkog načina) indijanskog podrijetla, su otkrili da roditelji u tim zajednicama pozitivno reagiraju na želje svoje djece da im pomognu, čak i kada ih “pomoć” usporava, jer vjeruju da to zadovoljava dijete i pomaže djetetu da nauči postati istinski vrijedan pomagač. Istraživanje također pokazuje da su djeca u tim zajednicama u dobi od pet do šest godina vrlo djelotvorna i spremna pomoći. Zapravo, “pomagač” ovdje nije prava riječ. Bolja riječ je “partner”, jer djeluju kao da je obiteljski posao jednako njihova odgovornost kao i njihovih roditelja.

 

Primjer za to se može naći u istraživanju u kojem su istraživači intervjuirali majke s djecom u dobi od 6-8 godina u Guadalajari, Meksiko (Alcala, Rogoff , Mejia-Arauz , Coppens, & Dexter, 2014). Devetnaest majki su bile iz zajednice starosjedilačkog naslijeđa, još uvijek usko povezane s njihovim indijanskim američkim korijenima, a ostalih četrnaest iz naprednijih, zapadnjačkih urbanih zajednica. Sva su djeca pohađala školu, ali roditelji u zajednici starosjedilačkog podrijetla imali su mnogo manje školovanja od onih u urbanoj zajednici. Istraživanje je otkrilo velike razlike u načinima na koje djeca iz te dvije vrste obitelji pomažu u kućanskim poslovima. Prema izvješćima roditelja, 74% djece iz zajednice starosjedilačkog podrijetla su redovito su preuzimala inicijativu oko poslova u kućanstvu, bez da ih se pitalo, u usporedbi s djecom iz urbanih zajednica. Za ilustraciju, ovdje su citati dviju majki starosjedilačkog nasljeđa koje opisuju aktivnosti svoje djece:

 

“Ima dana kad se vrati kući i kaže: „Mama, pomoći ću ti da napraviti sve.“ Onda dobrovoljno pospremi cijelu kuću, ili ponekad, kad ne završim s čišćenjem kuće, kaže mi: „Mama, došla si kući jako umorna, počnimo s čišćenjem kuće.” A onda uključi radio i kaže mi: „Ti radi jednu stvar, a ja ću nešto drugo”, i ja očistim kuhinju, a ona pospremi sobe. ”

 

„Svi znaju što trebaju raditi, bez potrebe da je pitam, ona mi kaže: „Mama, upravo sam došla kući iz škole, posjetit ću baku, ali prije nego odem, završit ću svoj posao.“ i ona završi i onda ode“

 

Nasuprot tome, urbane majke prijavile su vrlo malo dobrovoljne pomoći od svoje djece i činilo se da omalovažavaju malu pomoć koju dijete nudi. Ovdje je, na primjer, citat jedne od tih majki: „Uđem u kupaonicu i sapun je posvuda, a ona mi kaže „Samo čistim”. Kažem joj: „Znaš što? Bolje je da ne čistiš ništa za mene jer ću se okliznuti i pasti ovdje.“

 

Sve u svemu, majke starosjedilačke baštine opisivale su svoju djecu kao sposobne, samostalne, poduzetne, voljne partnere, dok su urbane majke svoju djecu opisivale kao podređene, koja su općenito pomagala bezvoljno i trebalo im se govoriti što da naprave. Prema riječima istraživača, “Većina majki u zajednici starosjedilačkog naslijeđa (87%) su izjavile da njihova djeca planirala i odabrala svoje ‘slobodne aktivnosti’ (rad, nestrukturiranu igru, domaću zadaću, vjerske tečajeve i posjete rodbini i prijateljima) u usporedbi sa samo 2 majke (16%) u urbanoj zajednici. ”Doista, druga istraživanja, koja uključuju praćenje djece iz prve ruke u njihovim domovima, potvrđuju izvješća ovih roditelja. Mnogim ljudima u našoj zapadnjačkoj kulturi se može činiti nezamislivo da su djeca koja su bila slobodna birati vlastite aktivnosti, a najmanje usmjerena od svojih roditelja, bila djeca koja su najviše doprinijela dobrobiti obitelji.

 

U nekim drugim esejima na ovom blogu (npr. ovdje) opisao sam dječji prirodni pokretač za učenjem promatrajući druge oko sebe i zatim pokušavajući sami provesti aktivnosti koje su promatrali. Međukulturna istraživačica Barbara Rogoff opisala je ovu vrstu samostalnog obrazovanja kao „učenje promatranjem i pomaganjem“ (eng. Learning by Observing and Pitching In – LOPI) (Rogoff, Mejia- Arauz i Correa Chavez, 2015). Pomaganje s kućanskim poslovima samo je jedan primjer LOPI-a.

 

Kratke upute:

 

Ukratko, istraživanje koje sam ovdje opisao preporučuje da, ako želite da vaše dijete bude partner s vama u preuzimanju odgovornosti za kućanske poslove, trebate učiniti sljedeće:

 

• Zamislite da je to obiteljski posao, a ne samo vaš posao, što znači ne samo da niste jedina osoba koja je odgovorna da to učinite, već i da se morate odreći neke kontrole nad time kako se to radi. Ako želite da se radi upravo na vaš način, morat ćete to učiniti sami ili unajmiti nekoga da to učini

 

• Zamislite da su pokušaji vašeg djeteta da vam pomogne pravi i, ako vam se ne žuri vremena da pomognete malom djetetu, s možda samo malo veselog vodstva, on ili ona će na kraju postati dobar u tome

 

• Izbjegavajte zahtijevati pomoć, ili potplaćivanje za nju, ili nagrađivanje, ili davanje uputa, jer sve to zagušava djetetovu unutarnju motivaciju za pomoć. Dobar osmijeh zadovoljstva i ugodno “hvala” je dovoljno. To je ono što vaše dijete želi, baš kao što vi to želite od svojeg djeteta. Vaše dijete pomaže kako bi se bolje povezalo s vama

 

• Shvatite da vaše dijete raste vrlo pozitivno pomažući. Pomoć je dobra ne samo za vas, već i za vaše dijete. On ili ona stječe vrijedne vještine i osjećaje osobnog osnaživanja, vlastite vrijednosti i pripadnosti pridonoseći dobrobiti obitelji. U isto vrijeme, kada mu je dopušteno pomoći, njegov urođeni altruizam se razvija

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/freedom-learn/201809/toddlers-want-help-and-we-should-let-them

 

Autor:

dr.sc. Peter Gray

doktor znanosti iz polja biologije, profesor je na Bostonskom fakultetu

autor knjige Free to Learn (Osnovne knjige) i Psihologija

 

Članak preveo i prilagodio:

Karlo Žeželj

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

  

te unosom željenog iznosa.