Brush Brush
Home Page / Blog / Koja ste vrsta roditelja: stolar ili vrtlar?

Koja ste vrsta roditelja: stolar ili vrtlar?

 

 

Koja ste vrsta roditelja: stolar ili vrtlar?

 

Postoje dvije vrste roditelja u današnjoj Americi kaže Alison Gopnik u svojoj posljednjoj knjizi Vrtlar i stolar.

 

„Stolar“ misli da se njegova ili njezina djeca mogu oblikovati. „Ideja je da ako samo radiš prave stvare, naučiš prave vještine, čitaš prave knjige, moći ćeš oblikovati svoje dijete u određenu vrstu odraslog čovjeka.“, kaže Gopnik.

 

„Vrtlar“, s druge strane, se manje brine o kontroliranju toga tko će njegovo dijete postati i umjesto toga djetetu osigurava siguran prostor za istraživanje. U ovom stilu se sve radi o „ stvaranju bogatog, hranjivog, ali također promjenjivog, različitog, dinamičnog ekosustava.“

 

Gopnik, profesorica psihologije i filozofije na Berkeleyu, Sveučilištu u Kaliforniji, kaže da su mnogi ljudi stolari, ali bi zapravo trebali obrađivati vrt.

Alison Gopnik je provela desetljeća u istraživanju razvoja djece i otkrila je da se roditelji previše usredotoče na to tko će njihova djeca biti kada odrastu. Loše u tom pristupu je da roditelji i njihov potomak često budu tjeskobni, napeti ili nesretni.

 

„ Toliko se brinemo oko toga kakva će ta djeca biti da im ne želimo dati samostalnost koju trebaju kako bi preuzimali rizike i otkrivali svijet izvana.“, kaže Gopnik.

 

Ironično je to da što se manje majke i očevi brinu oko ishoda, kaže, djeca će više uspjeti u životu.

 

Gopnik je razgovarala s NPR-ovim Hidden Brain o svojoj knjizi i svojem pogledu na mane modernog roditeljstva.

 

Istaknuti dijelovi intervjua

 

O ulozi roditelja koja se danas mijenja

 

Otkad je svijeta i vijeka, cijelo selo je sudjelovalo u brizi o djeci. Dok niste postali spremni imati vlastitu djecu, imali ste dosta iskustva u brizi oko njih.

 

U 20. stoljeću su se smanjile obitelji. Ljudi su se sve više počeli kretati i dobili su djecu u kasnijoj dobi. Po prvi put su roditelji imali djecu koja nisu imala puno iskustva u odgoju djece, ali su imala puno iskustva u odlasku u školu i na posao. Bilo je prirodno misliti: „ OK, ovo je kao odlazak u školu i posao. I, ako samo nađem dobro uputstvo za rukovanje ili pravi priručnik s tajnama, uspjet ću u ovom zadatku jednako kao što sam uspio na nastavi ili na poslu.“

 

O jedinstveno dugom djetinjstvu ljudi

 

Kao da nekako uzimamo zdravo za gotovo da se o djeci treba brinuti jako dugo. Budući da su djeca imala dugo djetinjstvo, imala su i vrijeme u kojem su bili zaštićeni i tad su se mogli seliti iz jednog u drugo selo. I djetinjstvo im je dalo šansu da svladaju novu okolinu. Puno stvari o djeci koje se čine nekako čudnima – činjenica da su u isto vrijeme toliko kreativni, maštoviti, vole istraživati, ali i loši u tome da se brinu sami za sebe – nekako se uklapaju u tu sliku.

 

O prednostima toga da se ne podučava djecu koja su tek prohodala

 

Eksperiment su napravile istraživačice Elizabeth Bonawitz i Laura Schulz. Otkrile su da ako date kompliciranu igračku četverogodišnjacima, oni sami shvate što se sve njome može raditi. Može cičati, ima zrcalo, ima svjetlo. Ali kad je istraživač rekao : „Ovo je moja igračka, pokazat ću ti kako ona funkcionira.“ i kad je jednu stvar učinio njome, npr. pritisnuo ju je da može cičati, djeca su bila manje motivirana za istraživanje. Ono što su djeca učinila je, naravno, pritisnuli su igračku kako bi proizvela zvuk, odnosno učinili su samo ono što im je odrasla osoba pokazala.

 

O tome što možemo naučiti od robota koji su napravljeni za „igru“

 

Ispostavlja se da je jako dobar način za natjerati stroj na učenje taj da mu se da najprije kratko vremensko razdoblje za igru. Ako date robotu šansu da samo pleše, otkrijete što sve mogu njegovi udovi i onda mu date neku naredbu kao: „Pokupi ovaj komad tkanine.“, robot je puno fleksibilniji.

 

Ovo je dobar primjer onoga što općenito igra može učiniti. Ako želite učiniti nekoga fleksibilnim, reći : „OK, nisam naučio kako ovo točno izvesti, ali sada mogu primijeniti naučeno na nešto drugo.“ , onda se igra zaista čini igranjem neke velike uloge.

 

O tome kako to shvaća Silicijska dolina

 

Poznato je da Google da slobodan dan svojim zaposlenicima da rade što god žele, a u Pixaru imaju kućice za igre kao dio njihovog okruženja. Mislim da vrijednosti takvog istraživanja kroz igru dobiju ljudi koji rade posao vezan za tehniku i tehnologiju.

 

O pečenju palačinki s njezinim unukom

 

Jedan od najvećih užitaka u životu je kuhanje s dvogodišnjacima i trogodišnjacima. Naravno, oni su izrazito neučinkoviti. Tako da kad ( moj unuk) Augie tuče bjelanjke, to završi tako da po svim zidovima ima bjelanjaka, a on to ne radi ni blizu tako učinkovito kako bi bilo da ja to radim. Ali je zanimljivo da, kad gledamo druge kulture, što roditelji inače rade nije učenje djece što da rade, već im dopuste da sudjeluju u tome. Zato im dopustite da rade nešto poput tučenja bjelanjaka.

 

Članak prevela i prilagodila:

Laura Mazur

 

Izvor članka:

https://www.npr.org/sections/goatsandsoda/2018/05/28/614386847/what-kind-of-parent-are-you-carpenter-or-gardener

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

  

te unosom željenog iznosa. 

 

 

 

07 pro. 2021

Moglo bi vas zanimati...

shutterstock_1013869876.jpg
28 ruj. 2021
Roditeljski kutak

Djeca i nezdrava prehrana

Pročitaj više
27 lip. 2021
Roditeljski kutak

Djeca žele pomoći i trebamo im to dopustiti

Pročitaj više
22 lip. 2021
Roditeljski kutak

Dopustite djeci da im ponovno bude dosadno

Pročitaj više

Iskra © Waldorf school. All rights reserved 2021.