Održiva budućnost, prema riječima mnogih autora, zahtjeva velike promjene. Nove spoznaje u neurologiji, razvojnoj biologiji, psihologiji i drugim srodnim disciplinama snažno podupiru empatiju, tj. sposobnost poistovjećivanja s drugom osobom, kao mogući zajednički nazivnik i pokretačku silu za te promjene. Empatija nam omogućuje da osvijestimo međuovisnost te nam istovremeno služi kao temelj za društveni i moralni razvoj.
Među najveće svjetske probleme današnjice ubrajamo gospodarsku krizu, onečišćenje okoliša, globalno zatopljenje, prirodne katastrofe, siromaštvo, glad, bolesti, iscrpljenje prirodnih izvora i geopolitičke sukobe. Tehnološki napredak uz pripadajuću nužnu transparentnost također stavlja naglasak na nesigurnost i duboku složenost kako unutar okoliša tako i unutar organizacija.
Dugo vremena prevladavao je mehanicistički način viđenja stvari – organizacije strukturirane poput strojeva, krutih načela, isprogramirane, ovisne o načelima zapovijedanja i kontrole, oslonjene na pouzdanost i predvidivost, zaštićene od promjena, dobro uhodane i nesposobne za bilo što drugo osim za ostvarivanje zarade, dovele su nas do odlučujuće točke. Kako bi se osigurala održiva budućnost, prva promjena koju bi trebalo provesti je korištenje tzv. „sustavne teorije“ prema kojoj su svi živi organizmi, kao i ljudske organizacije i društva, otvoreni sustavi. Ideja da je Zemlja živi organizam sastavljen od međuovisnih veza prikladno je predstavljena u knjizi “Suosjećajna civilizacija” autora Jeremyja Rifkina objavljena 2009. godine. On misli da nam suosjećajnost može pomoći ne samo da iskusimo duboku međusobnu povezanost između stvari za koje smo prije mislili da su odvojene, nego i da tako izbjegnemo propast planeta, što je stvarna mogućnost ako nastavimo provoditi praksu “uzmi-napravi-odbaci”.
Druga velika promjena poziva na pomjenu našeg moralnog ponašanja u smislu izbjegavanja usmjerenosti na pohlepu. Srž tog problema dobro je prikazana u filmu ‘The Wall Street’ redatelja Olivera Stonea iz 1987. gdje Gordon Gekko izjavljuje: “Dame i gospodo, bit je u tome da je pohlepa, u nedostatku bolje riječi, poželjna. Pohlepa je ispravna i funkcionira. Ona razjašnjava, pojednostavljuje i predstavlja suštinu duha razvoja.” Pristalice nesputanog kapitalizma koristili su knjige ‘Bogatstvo naroda’, autora Adama Smitha i ‘Postanak vrsta’ Charlesa Darwina kako bi oslobodili čovjeka odgovornosti prema drugim ljudima u kapitalističkom poretku. Metafora “nevidljive ruke” i načelo “preživljavanja najjačih” postali su temeljno opravdanje za neobuzdanu pohlepu i sebičnost na kompetitivnim tržištima. Pritom se zaboravilo da su ti isti autori u drugim knjigama također istraživali i društvenu usmjerenost ljudi i životinja te naglasili razvoj etičkih načela. Smith u svojoj knizi ‘Teorija moralnih osjećaja’ opisuje simpatiju i empatiju kao kamen temeljac svih oblika ljudske komunikacije, uključujući trgovačku razmjenu. U svojim kasnijim djelima ‘Podrijetlo čovjeka’ i ‘Izražavanje osjećaja u životinja i čovjeka’, Darwin vidi moralnost, uključujući simpatiju/empatiju, kao prirodnu sklonost. Također daje jednaku važnost suradnji, skladu i zajedništvu u teškoj borbi za opstanak.
Drugi aspekt moralnog ponašanja odnosi se na komunikaciju definiranu kao razmjenu informacija putem zajedničkog sustava simbola, znakova ili ponašanja. Ponašanje, kao skup svih radnji u nekoj situaciji, predstavlja vrlo važan dio komunikacije koji se često zapostavlja. Svi znamo da su djela mnogo važnija od riječi i možemo se složiti da je usklađenost između mišljenja, govorenja i djelovanja oblik moralne komunikacije. Osim toga, Zlatno pravilo koje se nalazi u nekom obliku u gotovo svim moralnim tradicijama utemeljeno je na suosjećanju. Zajedno s povjerenjem, suosjećanje je osnova odgovorne komunikacije i suradnje, važnih sastavnica održivosti. Najnovija otkrića iz područja neurologije, razvojne biologije, psihologije i drugih povezanih znanstvenih disciplina snažno podupiru empatiju kao zajednički nazivnik i pokretač obiju promjena jer nam omogućuju da razumijemo međusobnu ovisnost i cjelovitost te istovremeno predstavlja temelj za društveni i moralni razvoj.
Znanost o svakodnevnom čitanju misli
Danas znamo mnogo više o empatiji ili tzv. svakodnevnom čitanju misli (uživljavanje u osjećaje, mišljenje i ponašanje drugih ljudi) nego prije nekoliko desetljeća. Kao nikad dosad, znanstvenicima je omogućen uvid u povezanost mozga i uma, kao i nove spoznaje o složenosti ljudskog mozga koji određuje naše ponašanje u društvu.
Empatija se definira na mnoge načine. Iako ne postoji potpuno slaganje mnogi stručnjaci se slažu da se sposobnost suosjećanja sastoji od tri različite vještine:
- sposobnost poistovjećivanja tuđih osjećaja s vlastitima,
- sposobnost razumijevanja osjećaja druge osobe i
- društveno korisna namjera za suosjećajnim odgovorom na tuđu patnju (Decety, Ickes, 2009.)
Samoizgladnjivanje s ciljem sprječavanja tuđe patnje
Dugo vremena prevladavalo je vjerovanje da je sposobnost empatije rezervirana samo za ljudsku vrstu. Danas se zna da je to netočno te postoji mnogo dokaza da primati i još neke vrste također pokazuju istu sposobnost. Najsnažniji dokaz je vjerojatno istraživanje na Rhesus majmunima u kojem su oni doslovno odlučili gladovati kako bi sprječili patnju druge životinje (de Waal, 2009., Goleman, 2006.).
Primatolozi i društveni biolozi pokušavaju nas naučiti da nam je sposobnost suosjećanja urođena i da je ishod evolucije. Čak je i Darwin mislio da su ljudi prirodno sposobni za društveno ponašanje i suradnju s ciljem preživljavanja.
Oponašanje – simptom i oruđe za razvoj empatije
Danas je poznato da novorođenčad posjeduje sposobnost suosjećanja s emocijama i raspoloženjima drugih ljudi od dana rođenja (Gopnik, 2009.). Oni oponašaju izraze lica odraslih osoba i jasno im je da izrazi lica odražavaju osjećaje. Na plač drugog djeteta također odgovaraju plakanjem. U trećem mjesecu života reakcije na sretna i tužna lica su drugačije, što ukazuju da djeca djeca uočavaju razliku. Rana sposobnost oponašanja pokazuju da je nam je sposobnost suosjećanja urođena. Oponašanje je ujedno i simptom i alat potreban za razvoj sposobnosti suosjećanja. Od prve godine života dijete nauči razlikovati namjerno i nenamjerno ponašanje i pokazuje znakove brige za druge. U Gopnikovom istraživanju pokazano je da već dijete od 18 mjeseci svjesno tuđih osjećaja, čak i ako ti osjećaji se ne slažu s njegovim osjećajima, što se već smatra pravom empatijom. Idući korak je razumijevanje i poštivanje pravila, što je karakteristično za dob od tri godine i tada se već može govoriti o stvaranju etičnosti na temelju brižnosti i samilosti koja se nastavlja razvijati tijekom života.
Biste li pripisali oksitocin doktoru Houseu?
Ljudi mogu naučiti kontrolirati svoje obrasce suosjećanja te je s medicinskog gledišta vrlo važno uspostaviti ravnotežu između sustavnog razmišljanja i suosjećanja. Liječnici moraju biti u mogućnosti uspostaviti preciznu dijagnozu i predložiti prikladan tretman dok istovremeno trebaju saslušati pacijente, razumijeti ih i učiniti da se osjećaju zbrinutima (Goleman, 2006.). Psiholog Simon Barun-Cohen sastavio je test koji ispituje sposobnost razumijevanja osjećaja drugih ljudi. Što je zanimljivo, žene ostvaruju bolje rezultate u takvim testovima nego muškarci. S druge strane, kad se radi o sposobnosti sustavnog razmišljanja, muškarci prednjače. Ovi rezultati predstavljaju prosjek, ali ne možemo izbjeći zaključak da su žene suosjećajnije. Jedan od uzroka tome vjerojatno se nalazi u oksitocinu, neuropeptidu koji izlučuje hipofiza i regulira hipotalamus. Smatra se kemijskom uzrokom ljubavi, brižnosti i povezanosti, a zastupljeniji je u ženskom mozgu. Jedno istraživanje pokazalo je da su kod muškaraca koji su dobivali oksitocin u obliku spreja za nos znatno povećala razina afektivne suosjećajnosti. Paul Zack naziva oksitocin “moralnom molekulom” i vjeruje da je potreban za stvaranje osjećaja povjerenja, suosjećanja i drugih emocija koje pomažu u stvaranju stabilnijeg društva. Također je predložio i recept koji bi poboljšao oslobađanje oksitocina u mozgu – osam zagrljaja na dan.
Kao što bi lječnici trebali pronaći ravnotežu između sustavnog razmišljanja i pokazivanja empatije kako bi se pobrinuli za bolesnike, tako je cijelom ljudskom rodu potrebna uravnoteženost u brizi za planet, društvo i posrnulo gospodarstvo.
Gandhijevi neuroni
Kad je riječ o neurologiji i empatiji potrebno je spomenuti tzv. zrcalne neurone, otkrivene 1992. godine. To su živčane stanice koje pokazuju jednaku reakciju kada izvodimo neku radnju i kad svjedočimo njezinom izvođenju od strane druge osobe. Oni nam vjerojatno omogućuju suosjećanje s drugim ljudima i razumijevanje ne samo njihovih namjera, nego i osjećaja. R. S. Ramachandran opisao ih je kao živčane stanice koje su oblikovale našu civilizaciju i nazvao ih Ghandi neuronima.
Zrcalni neuroni imaju važnu ulogu u društvenim odnosima među ljudima. Daniel Siegel, 2010. tvrdi da sustav zrcalnih neurona potiče ostale neurone i stvara neuralnu mapu naše neovisne svjesnosti o nama samima. Na taj način “mi” istovremeno postaje “ja” i dio “nas.” Nadalje, Marco Iacoboni (2009.) navodi da zrcalni neuroni djelujući kao ljepilo koje nas povezuje u zajedničkoj ovisnosti. Može se reći da otkrića vezana za zrcalne neurone proširuju značenje izreke “Nitko nije otok.”
Prethodno opisana istraživanja samo su vrh ledenjaka te ukazuju na to da nam je suosjećajnost duboko usađena kao rezultat evolucije. Čak je i Darwin vjerovao da su ljudi stvoreni za društveno i moralno ponašanje u svrhu opstanka te je suosjećajnost, prema navodima mnogih autora, pokretačka sila društvenog i moralnog napretka. Također je utvrđeno da empatija može biti kontrolirana i razvijana odgojem i njegom. I na kraju, neurologija nam je pružila uvid u način na koji nam zrcalni neuroni omogućuju suosjećati s drugima i utjelovljuju međuovisnost pojedinca i drugih ljudi.
Zaključak
Teško je zamisliti održivu budućnost bez razumijevanja i usvajanja načela međuovisnosti i bez promjene u našem društvenom i moranom ponašanju u smjeru suradnje, odgovornosti i altruizma. Najnovija otkrića na području neurologije, razvojne biologije, psihologije i drugih srodnih disciplina snažno podupiru ulogu suosjećajnosti kao mogućeg zajedničkog nazivnika i glavnu pokretačku snagu za prihvaćanje međuovisnosti i promjene našeg moralnog ponašanja. Dakle, njegovanje suosjećajnosti vjerojatno je jedan od najboljih mogućih načina za ostvarivanje održivosti i dobrobiti za ljudsku vrstu. Međutim, moramo biti pažljivi prilikom zaključivanja jer stvarni život i istraživanja ukazuju na krhkost empatije. Majka priroda usadila nam je osjećaj empatije, ali samo ako joj posvetimo svu pažnju, njegujemo je i širimo među bliskim ljudima, drugim živim bićima i samom planetu, možemo imati oboje: priliku za uživanjem u plodovima suosjećanja i sačuvati tu sposobnost za buduće naraštaje. Nužnost odgovora na izazove i uključivanje suosjećajnosti u koncept održivog razvoja postaje još veća kad uzmemo u obzir izjavu Marshalla McLuhana da ne postoje putnici, nego samo posada na svemirskom brodu zvanom Zemlja. Naposljetku, Adam Smith bio je u pravu – nevidljiva ruka postoji. To je suosjećajnost.
Autor: Almir Flisar
Prevela: Marina Roksandić
__________________________________________________________________
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića
31000 Osijek
ili skeniranjem barkoda
te unosom željenog iznosa.
