Jeste li dovoljno stari da se sjećate „bezbrižnih dana djetinjstva“ ili „sretnog djetinjstva“? Jednom davno to su bile uobičajene riječi, ali danas ih više ne čujemo toliko često. Nedavno provedeno istraživanje koje je objavilo Državno sveučilište u San Diegu pokazuje da se u Sjedinjenim Američkim Državama javlja nagli generacijski porast depresije, tjeskobe i mentalnih poremećaja kod mladih.
Teško je zamisliti da je postojalo vrijeme kada smo djecu više tetošili, štitili ili im popuštali, ali prema navedenom istraživanju danas pet do osam puta više mladih pati od teške depresije i tjeskobe nego prije pola stoljeća. Dakako, djeca odrasla tijekom Velike industrijske krize i Drugog svjetskog rata imala su vrlo različite živote. Prema svim mjerilima danas prihvaćenog roditeljstva ta su djeca trebala biti depresivna ili makar imati problema s tjeskobom. Definitivno se ne može reći da je život bio manje stresan u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Poboljšanje sigurnosti i zdravlja naše djece samo po sebi donijelo bi neku vrstu stabilnosti u usporedbi s tim razdobljem, zar ne?
Nažalost, to nije tako. Naša djeca zapravo su već desetljećima u nezavidnom položaju.
U članku objavljenom u časopisu Psychology Today Peter Gray spremno ističe da ovaj najnoviji dokaz koji ukazuje na porast depresije i mentalnih poremećaja kod mladih nema nikakve veze s dijagnostičkim promjenama. Gray roditeljima daje nadu svojim jasnim uvidom u ono što djeci nedostaje – a ne radi se o nečemu očekivanome.
Gray započinje sljedećim objašnjenjem: „Znamo da su tjeskoba i depresija znatno povezane s osjećajem kontrole ili nedostatkom kontrole nad vlastitim životom. Manje je vjerojatno da će tjeskobu razviti oni koji vjeruju da sami upravljaju svojom sudbinom nego oni koji vjeruju da su žrtve okolnosti koje su izvan njihove kontrole.“
Sigurno vam je najprije palo na pamet pitanje koje dijete ima kontrolu nad vlastitim životom. Vidjela sam ih nekoliko koji imaju i nije lijep prizor. No, to nije ono o čemu autor govori. Djeca ne bi trebala imati kontrolu nad vlastitim životom. Ne mogu birati hoće li ići u školu, s kim će se družiti ili kojeg će učitelja imati. Budimo realni, vrlo je malo toga nad čime bi dijete trebalo imati kontrolu.
Osim tijekom vremena za igru. To jest, ako uopće zaista ima priliku igrati se. Zapanjujuća je činjenica da je previše roditelja iz života svoje djece izguralo vrijeme za slobodnu igru.
U nastojanju da svojoj djeci pružimo najbogatija moguća akademska iskustva u najranijoj mogućoj dobi – dogovore za igru s drugom djecom nakon kojih slijede organizirani sportovi i beskrajne poduke - nenamjerno smo iz djetinjstva izbacili jedan vrlo važan sastojak: vrijeme za potpuno samostalnu igru.
Djeca trebaju provesti vrijeme bez izravnog nadzora odraslih i roditeljske kontrole. Gray tvrdi da im „uskraćujemo priliku da nauče kako preuzeti kontrolu nad vlastitim životima“.
„Možda mislimo da ih štitimo, ali zapravo im umanjujemo radost i osjećaj samokontrole. Sprječavamo ih da istražuju i otkrivaju aktivnosti koje bi obožavali i povećavamo mogućnost da će patiti od tjeskobe, depresije te raznih drugih mentalnih poremećaja.“
Nije teško uvidjeti koliko bi to moglo biti zahtjevno dobrim roditeljima koji nastoje učiniti ono što je najbolje za svoju djecu pretjeranim upravljanjem svakim trenutkom njihova života. No, nemojte ovo ignorirati. Djeci je potrebno kreativno vrijeme da istražuju svoj svijet jednako kao što su im potrebni svjež zrak i sunce.
Prije mnogo godina naišla sam na citat Friedricha Fröbela, utemeljitelja predškolskih ustanova: „Dijete koje se igra i radi temeljito, ustrajno, sve dok se fizički ne umori sigurno će biti temeljita, odlučna osoba koja je sposobna za samopožrtvovnost.“
Predškolske ustanove izvorno su zamišljene za njegovanje kreativne igre, poticanje djece na interakciju s prirodom i na pjevanje te ples. Danas je predškolska ustanova mjesto gdje djeca uče kako se ponašati u gomili, sjediti u tišini i javljati se za riječ. To je nešto više od upoznavanja s ograničenjima akademskog života u koji ulaze. Riječ je o vježbalištu koje se udaljilo od svoje prvobitne namjene.
Djeci treba sloboda da sama istražuju svijet oko sebe — da gledaju ispod kamenja, hvataju leptire i dopuste svom umu da slobodno luta. Tako je kroz povijest izgledao život djeteta. Na taj su način djeca naučila preuzeti kontrolu nad svojim životom, barem u vlastitom svijetu mašte.
Kad se igraju, djeca aktivno kontroliraju svoje igre i upravljaju svojim životima. Mogu igrati uloge i sanjariti. Sve ove aktivnosti promiču vještine više kognitivne razine i osjećaj emocionalne sigurnosti.
Moglo bi se tvrditi da sada živimo u drugačijem svijetu u kojem ima napasnika i otmičara – da ne spominjemo nasilnike i preprodavače droge. To je doista drugačiji svijet. No, jedna je stvar ostala ista svih ovih godina – dječje potrebe.
Činjenica da svjedočimo epidemiji mentalnih poremećaja kod djece svih uzrasta ukazuje nam na to da nešto doista nije u redu. Da bismo to popravili, ne možemo ništa kupiti, a vrlo malo možemo promijeniti. To je, zapravo, dio ljepote svega. Naša djeca mogu se igrati i istraživati uz vrlo malo uplitanja roditelja. Ne moramo im dati više; zapravo, većina nas treba im dati manje.
U svijetu odraslih postoji dovoljno tjeskobe i depresije vezane uz stvarne probleme poput, između ostalog, razvoda, gubitka posla i ekonomske nesigurnosti. Dobra vijest je da ovi problemi iz stvarnog svijeta ne moraju uništiti sreću djetinjstva ni prenijeti se u dječji svijet i uzrokovati dječju depresiju.
Istraživanje Državnog sveučilišta u San Diegu pokazuje nam da je tijekom Velike industrijske krize, Drugog svjetskog rata i nestabilnih 1960-ih i 70-ih manje djece patilo od depresije i tjeskobe u usporedbi s današnjom djecom i adolescentima.
Zašto su to dobre vijesti?
Pokazuju nam da promjene mogu doći iz djetetove unutrašnjosti. Kako dijete gleda na svijet ima daleko veći utjecaj nego kakav svijet uistinu jest. Bez obzira na ekonomske okolnosti svi roditelji mogu svojoj djeci dati slobodu da istražuju i igraju se, stvarajući atmosferu koja potiče emocionalnu stabilnost u nestabilnom svijetu.
Prijevod: Lorena Jerbić
Original članka: https://pjmedia.com/rhonda-robinson/2015/09/09/how-free-play-creates-emotionally-stable-children-in-an-unstable-world-n103639
*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj walodrfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića 14
31000 Osijek
ili skeniranjem bar koda
te unosom željenog iznosa.
