Postoji razlog zašto su djeca tjeskobnija i depresivnija nego ikad prije.

 

Stope depresije i tjeskobe (anksioznosti) među mladima u SAD-u stalno se povećavaju u posljednjih 50 do 70 godina. Danas, barem prema nekim procjenama, pet do osam puta više srednjoškolaca i studenata ispunjava kriterije za dijagnozu depresije i poremećaja tjeskobe kao što je bilo istina prije pola stoljeća ili više. Ova povećana psihopatologija nije rezultat promijenjenih dijagnostičkih kriterija; vrijedi i kad su mjere i kriteriji stalni.

 

Najnoviji dokazi o naglom generacijskom porastu depresije, tjeskobe i drugih mentalnih poremećaja kod mladih potječu iz upravo objavljene studije koju je vodio Jean Twenge sa Državnog sveučilišta u San Diegu. Twenge i njezini kolege iskoristile su činjenicu da je Minnesota Multiphasic Personality Inventory (MMPI), upitnik koji se koristio za procjenu različitih mentalnih poremećaja, dan velikim skupinama studenata iz cijelog SAD-a još od 1938., i MMPI-A (verzija koja se koristi kod mlađih adolescenata) dan je uzorcima srednjoškolaca još u 1951. Rezultati su u skladu s drugim istraživanjima, koristeći različite indekse, koji također ukazuju na dramatična povećanja tjeskobe i depresije – kod djece, kao i adolescenata i mladih – tijekom posljednjih pet ili više desetljeća.

 

Željeli bismo o povijesti razmišljati kao o napretku, ali ako se napredak mjeri u mentalnom zdravlju i sreći mladih, tada idemo unatrag, barem od ranih 1950-ih.

 

Ovdje bih se želio pozabaviti pitanjem: „Zašto?“

 

Čini se da pojačana psihopatologija nema nikakve veze s realnim opasnostima i nesigurnostima u širem svijetu. Promjene nisu u korelaciji s ekonomskim ciklusima, ratovima ili bilo kojim drugim svjetskim događajima o kojima ljudi često govore kao ona koja utječu na mentalna stanja djece. Razine tjeskobe i depresije među djecom i adolescentima bile su mnogo niže tijekom Velike gospodarske krize, Drugog svjetskog rata, hladnog rata i napetih 1960-ih i ranih 70-ih nego što su danas. Čini se da promjene imaju više veze s načinom na koji mladi gledaju na svijet, nego na to kakav je svijet zapravo.

 

Pad u osjećaju mladih za osobnu kontrolu nad njihovom sudbinom

 

Ono što znamo o tjeskobi i depresiji je da se oni značajno povezuju s osjećajem kontrole ili nedostatkom kontrole nad vlastitim životom. Ljudi koji vjeruju da su sami odgovorni za svoju sudbinu imaju manje vjerojatnosti da će postati tjeskobni ili depresivni od onih koji vjeruju da su žrtve okolnosti izvan njihove kontrole. Možda biste pomislili da bi se osjećaj osobne kontrole povećao u posljednjih nekoliko desetljeća. Stvarni napredak ostvaren je u našoj sposobnosti da spriječimo i liječimo bolesti; smanjile su se stare predrasude koje su ograničavale ljude zbog rase, spola ili seksualne orijentacije; također, prosječna je osoba bogatija nego desetljećima prije. Ipak podaci pokazuju da je vjerovanje mladih da imaju kontrolu nad vlastitom sudbinom naglo opalo tijekom desetljeća.

 

Osjećaj kontrole se mjeri upitnikom koji je razvio Julien Rotter krajem 1950-ih nazvan subjektivna-objektivna ljestvica kontrole (engl. Internal-External Locus of Control Scale). Upitnik se sastoji od 23 para izjava. Jedna izjava u svakom paru predstavlja vjeru u subjektivna orijentacija kontrole (kontrola od strane osobe), a druga predstavlja vjeru u objektivna orijentacija kontrole (kontrola okolnostima nije do osobe). Osoba koja polaže test mora odlučiti koja je izjava u svakom paru istinitija. Jedan par, na primjer, je sljedeći:

 

(a) Otkrio sam da će se dogoditi ono što će se dogoditi.

(b) Povjerenje u sudbinu nikad se nije pokazalo tako dobro za mene kao kad sam odlučim napraviti nešto

 

U ovom slučaju, izbor (a) predstavlja objektivnu orijentaciju kontrole i (b) predstavlja subjektivnu orijentaciju kontrole.

 

Neka djeca u ovom istraživanju su testirana po Nowicki-Strickland ljestvici, koju su razvili Bonnie Strickland i Steve Nowicki. Iako slična Rotterovoj, ova ljestvici je prilagođena djeci između 9 i 14 godina.

 

Mnoge studije tijekom godina pokazale su da ljudi koji postignu rezultat na subjektivnom kraju Rotterove ljestvice postižu više u životu u odnosu na one koji postignu rezultat na objektivnom kraju. Veća je vjerojatnost da će dobiti dobar posao koji žele, brinu o svom zdravlju i aktivno sudjeluju u svojim zajednicama – i manje je vjerojatno da će postati tjeskobni ili depresivni.

 

U istraživačkoj studiji objavljenoj prije nekoliko godina, Twenge i njezine kolege analizirali su rezultate mnogih prethodnih istraživanja koje su koristile Rotterovu ljestvicu s mladima od 1960. do 2002. Otkrili su da su se tijekom tog razdoblja prosječni rezultati dramatično pomakli – za djecu od 9 do 14 godina kao i za studente – daleko od subjektivnog prema objektivnom kraju ljestvice. U stvari, pomak je bio tako velik da je prosječna mlada osoba 2002. godine bila više objektivna nego 80% mladih u 60-ima. Porast objektivne orijentacije na Rotterovoj ljestvici tijekom razdoblja od 42 godine pokazao je isti linearni porast kao i porast depresije i tjeskobe.

 

Razumno je pretpostaviti da je porast objektivne orijentacije (i pad subjektivne) uzročno povezan s porastom tjeskobe i depresije. Kad ljudi vjeruju da imaju malu ili nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom, postaju zabrinuti: “Nešto strašno mi se može dogoditi u bilo kojem trenutku i neću moći učiniti ništa u vezi toga.” Kad tjeskoba i osjećaj bespomoćnosti postanu preveliki, ljudi postaju depresivni: “Nema smisla pokušavati; ja sam osuđen na propast.”

 

Pomak prema objektivnim ciljevima, daleko od subjektivnih ciljeva

 

Twengeova vlastita teorija kaže da su generacijski porasti tjeskobe i depresije povezani s prelaskom sa subjektivne na objektivne ciljeve. Subjektivni ciljevi su oni koji imaju veze s vlastitim razvojem kao osobe – poput usavršavanja na području vlastitog interesa i razvijanja smislene životne filozofije. S druge strane, objektivni ciljevi su oni koji imaju veze s materijalnim nagradama i mišljenjima drugih ljudi. Uključuju ciljeve s visokim primanjima, statusom i dobrim izgledom. Twenge navodi dokaze da su mladi danas u prosjeku više orijentirani na objektivne ciljeve, a manje na subjektivne ciljeve nego što su bili u prošlosti. Na primjer, godišnja anketa o brucošima pokazuje da većina studenata danas smatra da im je imati veća primanja važnije od razvijanja smislene životne filozofije – slučaj je bio obrnut 1960-ih i 70-ih.

 

Imamo puno manje osobne kontrole nad postizanjem objektivnih ciljeva od subjektivnih ciljeva. Ja mogu, osobnim naporom, sasvim sigurno poboljšati svoje sposobnosti, ali to ne garantira da ću se obogatiti. Mogu, kroz duhovne prakse ili filozofska razmišljanja, pronaći svoj smisao života, ali to ne garantira da će me ljudi smatrati privlačnijim ili me više hvaliti. Do te mjere da moj emocionalni osjećaj zadovoljstva dolazi od napretka prema subjektivnim ciljevima, mogu kontrolirati svoje emocionalno stanje. U mjeri u kojoj moje zadovoljstvo dolazi iz tuđih mišljenja i nagrada, imam puno manje kontrole nad svojim emocionalnim stanjem.

 

Twenge sugerira da prelazak sa subjektivnih na objektivne ciljeve predstavlja opći pomak prema kulturi materijalizma koji se prenosi putem televizije i drugih medija. Mladi su od rođenja izloženi reklamama i drugim porukama koje ih navode na to da sreća ovisi o dobrom izgledu, popularnosti i materijalnim dobrima. Pretpostavljam da je Twenge barem djelomično točan, ali predložit ću daljnji uzrok, za koji mislim da je još značajniji i osnovniji: Moja hipoteza je da su generacijski porast objektivne orijentacije, objektivni ciljevi, tjeskoba i depresija, svi uzrokovani velikim padom slobodne igre, povećanim vremenom potrebnog za ulaganje u školu i sve težim i zahtjevnijim školovanjem tijekom tog istog razdoblja.

 

Kako je pad slobodne igre mogao uzrokovati pad osjećaja kontrole i subjektivnih ciljeva, te porast tjeskobe i depresije

 

Kao što sam napomenuo ovdje – i kao što su i drugi istaknuli u nedavnim popularnim knjigama – dječja sloboda samostalnog igranja i istraživanja, bez izravnog usmjeravanja odraslih, posljednjih se desetljeća znatno smanjila. Slobodna igra i istraživanje su kroz povijest bila sredstvo kojima su djeca učila rješavati vlastite probleme, kontrolirati vlastiti život, razvijati vlastite interese i postaju ambiciozni u dostizanju tih interesa. To je bila tema mnogih mojih prethodnih objava. U stvari, igra je, po definiciji, aktivnost koju kontroliraju i usmjeravaju igrači; a igra se, po definiciji, usmjerava prema subjektivnim, a ne objektivnim ciljevima.

 

Oduzimajući djeci mogućnosti da se igraju samostalno, daleko od izravnog nadzora i kontrole odraslih, uskraćujemo im mogućnosti da nauče kako preuzeti kontrolu nad svojim životom. Možda mislimo da ih štitimo, ali u stvari smanjujemo njihovu radost, umanjujemo njihov osjećaj samokontrole, sprječavajući ih da otkriju i istražuju stvari koje bi najviše voljeli i povećavamo vjerojatnost da će patiti od tjeskobe, depresije i drugih poremećaja.

 

Kako prisilno školovanje uskraćuje osobnu kontrolu mladih, usmjerava ih prema objektivnim ciljevima i potiče tjeskobu i depresiju?

 

Tijekom istih pola stoljeća ili više, slobodna igra je opadala, školske i druge obveze i aktivnosti (poput predavanja izvan škole i sporta pod nadzorom odraslih) neprestano su rasle. Djeca danas provode više sati dnevno, dana u godini i godine svog života u školi nego ikad prije. Testovima i ocjenama daje se veća „težina“ nego ikad prije. Izvan škole djeca provode više vremena nego ikad u sredinama u kojima ih odrasli usmjeravaju, štite, uslužuju, ocjenjuju, osuđuju i nagrađuju. U svim tim slučajevima odrasli imaju kontrolu, a ne djeca.

 

U školi djeca brzo nauče da se vlastiti izbor aktivnosti i vlastita mišljenja o njihovim sposobnostima ne računa; važne su odluke i mišljenja učitelja. Učitelji nisu u potpunosti predvidljivi: možda ćete učiti naporno i još uvijek dobiti lošu ocjenu, jer niste točno shvatili što je učitelj želio od vas da naučite ili niste pravilno pretpostavili koja bi pitanja učitelj postavio. Cilj u nastavi, u glavama velike većine učenika, nije sposobnost već dobre ocjene. Kada bi učenici dobili na izbor između stvarnog učenja predmeta i dobivanja odlične ocjene, velika većina učenika odabrala bi ovo drugo. To vrijedi u svim fazama obrazovnog procesa, barem do razine diplomskog ili doktorskog studija. Nisu krivi učenici; to smo mi, odrasli krivi. Mi smo dizajnirali obrazovni sustav na taj način. Naš sustav stalnog testiranja i ocjenjivanja u školama – koji postaje sve intenzivniji sa svake godine – sustav je koji vrlo jasno zamjenjuje objektivne nagrade i ciljeve, sa subjektivnim. Gotovo je dizajniran da uzrokuje tjeskobu i depresiju.

 

Škola je također mjesto na kojem djeca imaju mali izbor s kim se mogu družiti. Stavlja ih se u prostore s drugom djecom koju nisu odabrali i u tim prostorima moraju provesti veliki dio svakog školskog dana. U slobodnoj igri, na primjer na igralištu, djeca koja se osjete maltretirano ili zlostavljeno se mogu udaljiti i pronaći drugu skupinu koja im više odgovara; u školi, ne mogu. Bez obzira jesu li nasilnici drugi učenici ili učitelji (što postaje sve češće), dijete obično nema drugog izbora nego da se iz dana u dan suočava s tim osoba

 

Rezultati su ponekad katastrofalni.

 

Prije nekoliko godina Mihaly Csikszentmihalyi i Jeremy Hunter proveli su studiju o zadovoljstvo ili nezadovoljstvo kod učenika u javnim školama od 6. do 12. razreda. Svaki od 828 polaznika, iz 33 različite škole iz 12 različitih zajednica širom SAD-a, tjedan dana je nosio poseban ručni sat, programiran tako da daje signal u nasumično vrijeme između 7:30 i 22:30. Kad god bi dobili signal, sudionici su ispunjavali upitnik u kojem su naznačili gdje se nalaze, što rade i koliko su trenutno sretni ili nesretni.

 

Najniža razina sreće je bila kad su djeca u školi, a najviša razina kada su bili izvan škole i družili se s prijateljima. Vrijeme provedeno s roditeljima je bilo između ta dva stava. Prosječna sreća povećavala se vikendom, ali onda je pala od kasnog nedjeljnog popodneva do večeri, u iščekivanju nadolazećeg školskog tjedna.

 

Kao društvo, zaključili smo da djeca moraju sve više vremena provoditi u sredini gdje najmanje žele biti. Cijena tog vjerovanja, mjereno zadovoljstvom i mentalnim zdravljem naše djece, je ogroman.

 

Vrijeme je za promjenu obrazovanja.

 

Drugi način

 

Svatko tko iskreno gleda na iskustva učenika u Sudburyjevim demokratskim školama i predškolskim učenicima – gdje vladaju: sloboda, igra i samostalno usmjereno istraživanje – zna da postoji drugi način. Ne trebamo djecu izluđivati ​​kako bismo ih školovali. Davanjem slobode i mogućnosti, bez prisile, mladi samostalno uče. To rade radosno, a tijekom toga razvijaju subjektivne vrijednosti, osobnu samokontrolu i emocionalno zdravlje.

 

 

 

 

Članak preveo i prilagodio:

Karlo Žeželj

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/freedom-learn/201001/the-decline-play-and-rise-in-childrens-mental-disorders?fbclid=IwAR3cTlGhbrZAl_gGAx4uyXi8FhTIRIAFAzikzczs521b7XwjDhKF_733DtQ

__________________________________________________________________

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

  

te unosom željenog iznosa.