Školski odbori se utrkuju u opremanju škola sa najnovijim uređajima, ali treba se upitati: da li postoji čvrst dokaz da korištenje tehnologije daje bolje rezultate za učenike?

Stacie Smith, bivša predsjednica studentskog vijeća u javnoj školi svoje kćeri u Torontu, pomogla je prikupiti više od 40,000 dolara. Većina tog novca je otišlo u povećanje tehnologije u učionicama, uključujući kupnju iPad-a za razrede u vrtiću, prijenosnih računala za razrede šestog razreda i pametna ploča za učitelje koji su ih željeli. Tri godine kasnije, Smith jako žali zbog te odluke. „Da sve moram ponoviti, izabrala bih drugačije“, izjavljuje Smith, dodajući da smatra da je novac mogao biti bolje potrošen na sportsku opremu. Zahvaljujući svom iskustvu kao savjetnica za marketing i komunikacije Waldorfske škole u Torontu, Smith je stekla znanje o štetnim učincima tehnologije na mlade učenike.

Državni školski odbori promiču korištenje prijenosnih računala i iPad-a, ali neki edukatori tvrde da brzo usvajanje ovih tehnologija, osobito u ranim godinama, nije potrebno. Tvrde da onemogućava kreativnost i kritičko razmišljanje, skraćuje raspon pažnje te ograničava ljudsku interakciju. I dok nipošto nisu protiv tehnologije, smatraju da bi roditelji trebali postavljati više pitanja o tome kako se ona koristi za poboljšanje obrazovanja učenika.

„Koristimo tehnologiju u svakodnevnom životu; Ne protivim se tome,” kaže Michael Zwaagstra, znanstveni suradnik na Frontier Centru za javnu politiku u Winnipeg-u i koautor knjige Što nije u redu s našim školama i kako ih možemo popraviti. „Međutim, ako tehnologiju uvodite u učionicu, iza toga mora postojati stvarna svrha. Pitam se da li doista postoji ta svrha.“

Zwaagstra kaže da inženjeri i računalni programeri pružaju najznačajniju podršku kada izražava zabrinutost o djelotvornosti tehnologije u učionici. „Stručnjaci napominju da, kako biste bili dobri u svom poslu, morate imati dobro razumijevanje akademskih osnova, posebice matematike. Djeca imaju dosta vremena kasnije tijekom školovanja da nauče kako upravljati računalima.“ (Članak New York Times-a otkriva da mnogi zaposlenici visokotehnoloških kompanija iz Silicijske doline, uključujući eBay, Google i Apple, šalju svoju djecu u Waldorfsku školu Peninsula zbog nedostatka tehnologije.) „Moramo se prvo usredotočiti na apsolutne osnove i temelje,“ objašnjava Zwaagstra. „Uvijek postoje trenuci u životu kada nemate neku vrstu uređaja nadohvat ruke ili kada jednostavno ne radi. Ne želimo biti društvo koje je toliko ovisno o tehnologiji da ne možemo pomnožiti šest puta šest bez pomoći.“

Godine 1996., Gail Baker je sudjelovala u osnivanju Heschel škole u Torontu gdje je sa svojim timom instalirala računala u vrtićima i učionicama za prvi razred. Međutim, odlučili su ih ukloniti kada su primijetili njihove negativne učinke na učenike. „Računalo je bilo poput magneta za djecu - to je sve što su htjeli raditi“, govori Baker, prisjećajući se tih ranih dana. „Nisu se družili s učiteljima ili s jedni drugima niti su koristili dodirljivi materijal jer su bili toliko usredotočeni na računalo. To ih je stvarno kontroliralo - svjetla bi bljeskala i oni bi se uzbudili. Jedan od drugih velikih problema koje smo primijetili je da je to stvarno utjecalo na sposobnost djece da održe pažnju i razviju otpornost. S bilo kojim dijelom tehnologije možete se prebaciti na nešto drugo - novu igru, novu razinu - ako vam je dosadno ili ako postane preteško. I tako smo odlučili da djeca moraju znati i razumjeti tehnologiju, ali postoji vrijeme i mjesto za to.“ Kao primjer, Heschelovi učenici drugog razreda Skype-om razgovaraju s djecom u Ugandi u sklopu posebne jedinice pod nazivom „Djeca diljem svijeta“. Kao što Baker objašnjava, „bio je to način da se dvije zajednice vizualno i u stvarnom vremenu zbliže. Stoga ćemo sigurno koristiti tehnologiju, ali to činimo vrlo pažljivo.”

Darren McKee, izvršni direktor Udruge školskih odbora Saskatchewan i član odbora C21 Canada (nacionalne organizacije koja zagovara modele učenja u obrazovanju 21. stoljeća), kaže da tehnologija daje učenicima neke jedinstvene i nevjerojatne mogućnosti. „Za onu djecu koja možda nikada neće imati priliku vidjeti planinu Svete Helene, učitelji mogu preuzeti virtualni izlet na serveru“, tvrdi McKee.

Međutim, Todd Royer, učitelj petog razreda Waldorfske škole u Torontu, vjeruje da tehnologija ne može zamijeniti praktično učenje ili iskustva iz stvarnog svijeta. „Što se posebno tiče djece, oni tek počinju učiti o svijetu“, kaže Royer. „Ako hodate planinskom stazom i naiđete na zmiju čegrtušu, to je puno drugačije iskustvo nego kada utipkate na Google „čegrtuša“ ili je gledate na TV-u.“ Royer smatra da je učinak dugog vremena ispred ekrana na dječji mozak veći problem. Rano izlaganje televiziji može negativno utjecati na mozak u razvoju, ometajući zdrav neurološki i psihološki razvoj, usporavajući njegovu funkciju, što dovodi do kraćeg raspona pažnje i kognitivnih poteškoća. Royer ispituje mogućnost da se ista stvar događa dok su izloženi bilo kojoj vrsti vizualnih medija. „Postoje epidemijske količine ADHD-a u našim školama. Morate se zapitati kako dijete nauči privući stalnu pozornost na nešto kada ima veliku količinu medijske izloženosti. Mislim da postoji izravna povezanost.“

Naravno, malo nas može zamisliti svakodnevni život bez pametnog telefona pored sebe a kamoli računala i iPad-a. Ima smisla da većina roditelja želi da njihova djeca postignu određenu razinu znanja. Međutim, još nije jasno da li činimo svojoj djeci uslugu ili štetu osiguravanjem pristupa tehnologiji u učionicama. "Ovo su doista neistražene vode", kaže Zwaagstra. Istraživanja nisu pokazala dokaze revolucionarnog poboljšanja postignuća ili veće štetne učinke na učenje. Kao što Zwaagstra objašnjava: „Školski sustav prečesto srlja bezobzirno u najnovije obrazovne modne trendove, bilo potaknute dokazima ili ne. Dok je tehnologija u umjerenim količinama pozitivna, dokazi ne podupiru ideju da će ona pretjerano promijeniti obrazovanje. Roditelji moraju biti pro aktivni u izražavanju zabrinutosti.“

Čak i neki od najsnažnijih advokata za osnaživanje učenika putem tehnologije znaju da ne možemo samo baciti računala ili pametne ploče u učionicu i očekivati od učitelja da ih znaju učinkovito koristiti. Prema Ronu Canuelu, predsjedniku i izvršnom direktoru Kanadske obrazovne udruge, škole moraju posvetiti vrijeme i novac edukaciji nastavnika o tome kako najbolje koristiti ove digitalne uređaje. „Računala su jedan od najmoćnijih alata ikada izumljenih. Primarni fokus nije na ulozi tehnologije u učionici, već na tome kako je učinkovito iskoristiti za stvaranje zanimljivih okruženja za učenje,“kaže Canuel.

Godine 2003., Canuel je bio zaslužan za pružanje besplatnih bežičnih prijenosnih računala cijelom okrugu školskih odbora istočnih općina u Quebecu. Bio je to prvi projekt takve vrste, a Canuel kaže da je cilj bio unaprijediti nastavno okruženje i potaknuti učenike na učenje. Rezultati su bili izvanredni: stope prekida školovanja drastično su smanjene sa 42 na 23 posto tijekom pet godina, kaže Canuel, dodajući da su potrošili 2 milijuna dolara isključivo na razvoj nastavnika.

Većina škola nema resurse za tako opširnu obuku svojih učitelja, što znači da se njihove pametne ploče ne iskorištavaju uvijek dobro (jedna mama u javnoj školi je izjavila da je njezin četverogodišnjak koristio za gledanje televizije tijekom „mirnog vremena“). Godine 2011., Kanadska federacija učitelja i neprofitna organizacija digitalne i medijske pismenosti MediaSmarts su osnovali zajednički istraživački projekt koji se i dan danas provodi. U anketi su učitelji otkrili da njihovi učenici uživaju u korištenju računala, iPad-a i drugih mrežnih uređaja, ali da nemaju potrebne vještine za učinkovito učenje. Učitelji su naveli „nedostatak mogućnosti profesionalnog učenja o prilagođavanju tehnologije“ kao glavnu prepreku najboljem korištenju tehnologije koja im je pružena.

Ali tko odlučuje koliko će novca otići u razrednu tehnologiju i obuku? Većina školskih odbora odgovorna je za odobravanje proračuna i određivanje lokalnih prioriteta. Michael McEvoy, predsjednik Udruge kanadskih školskih odbora (CSBA), navodi da roditelji očekuju da će škola pružiti učenicima točno znanje o tehnologiji, uključujući odgovarajuću upotrebu i sigurnost. Međutim, neke škole imaju roditelje koji mogu prikupiti sredstva za računala, dok druge, osobito u ruralnoj Kanadi, nemaju pristup širokopojasnom internetu. Iako se McEvoy potpuno zalaže za uključivanje tehnologije u škole, on vjeruje da treba postojati balans. „Na kraju dana, to je samo alat za učenje. To je način da obrazujemo našu djecu, ali nije jedini način.“

Roditelji su suočeni sa statistikama o opasnostima dugog vremena ispred ekrana, a nekada je škola bila mjesto koje je djeci davalo odmor. Za većinu ljudi to je vrijeme prošlo. Ono što se sljedeće događa je nova granica, ali ne ona na koju bi se trebalo kročiti slijepo. Tehničke vještine mogu se lako naučiti dok djeca rastu, dok kritičko razmišljanje, kreativnost i mašta ne mogu. Kao što Waldorfski konzultantica Stacie Smith kaže: „Programiramo našu djecu da budu ovisna o tehnologiji.“

Prijevod: Brigita Dodik

Original članka:   https://www.todaysparent.com/family/technology-in-the-classroom/

*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom MRMSOSP-a, MZOM-a i Grada Osijeka.

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

te unosom željenog iznosa.