Od predmeta zasnovanih na odnosu roditelj-dijete kroz razrede, djeca u Waldorfskoj školi uronjena su u priče.

Počevši sa jednostavnim pričama o prirodi u ranom djetinjstvu, djeca će čuti brojne priče kroz godine: bajke, narodne priče, basne, mitove, legende, biografije i priče iz povijesti, izgovarane naglas od strane učitelja/učiteljice i prenošene od srca do srca.

Pored toga, akademski predmeti kroz razrede- od matematike do znanosti do povijesti do umjetnosti i ručnog rada- uvedeni su kroz pričanje priča.

Na primjer, u prošloj video blog objavi o Waldorfskom bojanju vodenim bojicama, demonstrirala sam kako odgojiteljica iz dječjeg vrtića može predstaviti bojanje pomoću priče  o “Tippy Brushu”, koji umače svoje nožne prste u vodu kako bi okupao stopala prije no što pozove ostale boje da dođu i da se igraju s njime.

Učiteljica prvog razreda koja uvodi četiri osnovne matematičke operacije može ispričati izmišljenu priču o Princezi Plus, Dukeu Podijeljenom ili Vladaru Jednako.

Uvođenje predmeta kroz priče potiče dječju maštu i ojačava njihove mogućnosti unutarnjeg zamišljanja- njihove sposobnosti da izrade sliku u “oku uma”, što je neophodna vještina za kreativno razmišljanje kasnije u životu.

 

Govor

Bivajući svjesni svog govora dok pričaju priču, odrasli modeliraju jasan govor, izgrađuju dječji vokabular i pomažu im u razvijanju govornih vještina. Sposobnost razumijevanja govora uvijek prethodi sposobnosti čitanja i pisanja, stoga mi izlažemo djecu bogatom jeziku puno prije polaska u osnovnu školu.

Kad jasno naglašavamo riječi, to će pomoći djeci kad dođe vrijeme za učenje slovkanja.

Jednom sam vidjela dijete kako piše riječ „KNIDDING“ da bi opisalo svoj ručno rađeni projekt. Naravno, većina Amerikanaca tako izgovara tu riječ i prirodno je da bi rani spisatelj slovkao riječ onako kako ju čuje. No ako svjesno izbjegavamo lijenost u našem govoru, pomoći će razvoju učenja i govora naše djece kad jasno naglašavamo riječi kao što je „KNITTING“.

 

Pričanje priča iz srca

Jutro u Waldorfskoj učionici ranog djetinjstva gotovo uvijek uključuje priču, koja može biti ispričana ili predstavljena kao lutkarska predstava- najčešće je to priča o prirodi, bajka ili narodna priča.

Unutar Waldorfskog obrazovanja ranog djetinjstva učitelji govore priču umjesto čitanja iz knjige. Više volim termin “od srca” umjesto “po sjećanju” jer kao Waldorfski učitelji ciljamo pričati priče s ljubavlju od srca.

Da, učitelj zapamti priču, ali jednom kad je predana pamćenju, ona omogućuje slobodu odrasloj osobi da ju pretvori u svoju, da se poveže s djecom tijekom pričanja i da priča priču s radošću.

 

Izgradnja vokabulara

U vrtiću i prvom razredu djeci je uobičajeno pričati priče braće Grimm. Dok Waldorfski učitelji pričaju ove priče, oni ne pojednostavljuju ili “poglupljuju” izvorni jezik.

Djeca brzo uče značenja nepoznatih riječi iz konteksta priče i zbog neprestanog slušanja iste.

Kroz bogat jezik bajki, djeca izgrađuju svoje vokabulare. Uspoređena s njihovim suparnicima iz glavnih obrazovnih sredina, učenici Waldorfskih vrtića obično imaju proširenije vokabulare, iako njihove vještine čitanja i pisanja još uvijek mogu biti u zaostatku.

 

Izbjegavanje ilustriranih knjiga

Waldorfski učitelji ranog djetinjstva izbjegavaju koristiti ilustrirane knjige. Ponovno, cilj je omogućiti djeci da sami stvore njihove vlastite slike u oku uma.

Ako bismo, na primjer, naglas čitali ilustriranu knjigu temeljenu na bajci “Crvenkapica”, do kraja života tog djeteta, ona bi zamišljala Crvenkapicu baš kao djevojčicu ilustriranu u knjizi, što je samo interpretacija jednog umjetnika.

Omogućujući djetetu da zamisli Crvenkapicu u njegovom umu održava razmišljanje tog djeteta tečnim i njegovu maštu aktivnom.

 

Ali bajke su tako strašne!

Bitno je znati da će dijete zamisliti sliku u svom umu koja je strašna u omjeru koje ono može podnijeti.

Ako ispričamo priču “The Three Billy Goats Gruff (Tri osorena ovna)”, na primjer, trogodišnjak možda zamisli trola koji nije ništa više no grumenčić, dok šestogodišnjak možda zamisli dlakavog, ružnog trola s velikim zubima i ušima.

U drugu ruku, ako bismo uzeli ilustriranu knjigu kako bismo ispričali priču s jako detaljnim ilustracijama gnusnog trola, taj trogodišnjak bi vjerojatno bio preplašen, a unutarnja slika šestogodišnjaka bila bi zamijenjena umjetnikovom vizijom.

 

Nasuprot, Waldorfski učitelj ispričao bi bajku maloj djeci nježnim, ugodnim glasom bez pretjerane dramatizacije. Ponovno, ovo ostavlja dječju maštu slobodnom da zamisli priču onoliko strašnu ili dobroćudnu koliko to dijete može podnijeti.

 

Animacija i mediji

Još je gore, u ovom slučaju, gledanje animiranog filma ili bajke.

Da sam vas pitala da zatvorite oči i zamislite Snjeguljicu, kako bi izgledala?

Kad sam postavila ovo pitanje za vrijeme roditeljskih sastanaka, većina je roditelja opisala da ima crnu kratku kosu povezanu s crvenom mašnom i plavi steznik sa lepršavom žutom suknjom.

 

Važnost ponavljanja

Bez sumnje ste čuli dijete kako govori “reci opet!”. Ponekad zaboravimo koliko djeca vole ponavljanje. Daje im osjećaj sigurnosti, znajući što dolazi sljedeće i dozvoljava im dublje razumijevanje priče.

U Waldorfskoj učionici ranog djetinjstva priča se ponavlja nekoliko dana ili čak nekoliko tjedana u isto vrijeme. U osnovnoj školi, jedan razred može slušati istu priču koja se ponavlja dva ili tri dana.

 

Umjesto da im dosadi slušati istu priču iznova i iznova, njih oduševljava ponavljanje. Rudolf Steiner, osnivač Waldorfskog obrazovanja, prepoznao je važnost ponavljanja pri učenju. Čujemo priču, zatim idemo spavati tu noć, za čije vrijeme mi procesuiramo priču u podsvijesti. Kad pregledavamo priču idućeg dana, doživljavamo ju još dublje, povezujući se sa sadržajem na dubljoj razini.

Suvremena znanost dokazala je da se neuronske staze osnažuju i mijeliniziraju kad se uzastopno susrećemo s istim informacijama i iskustvima.

Prema Wikipediji: Proces mijelinizacije omogućava bolju povezanost unutar određenih moždanih regija i također unaprjeđuje šire neuronske staze, povezujući prostorno odvojene regije potrebne za mnoge osjetilne, kognitivne i motoričke funkcije.

To znači da se dječji mozak izgrađuje slušajući ponavljajuće priče i to mu pomaže da lakše uči.

Waldorfski učitelji ranog djetinjstva znaju da, iako mi ne podučavamo formalno čitanje i pisanje u vrtiću, kroz bogat jezik pričanja priča i kroz ponavljanje, mi pripremamo dječji mozak da sazrije i da bude spreman za formalno obrazovanje u prvom razredu.

 

Različiti načini pričanja priča

Izvan jednostavnog pričanja priča, postoji mnogo načina za dijeljenje priča s djecom.

·       Priča se može ispričati kroz lutkarsku predstavu sa stolnim lutkama ili marionetama

·       Priče su ispričane kroz pokret kroz igru u krugu

·       Nakon slušanja priče nekoliko tjedana, djeca mogu sama odglumiti priču

·       Počevši u prvom razredu, svaki razred će izvoditi razrednu predstavu svake godine

 

Osobna priča

Kad je moj najstariji sin Harper, Waldorfski diplomat, bio brucoš u filmskoj školi i slušao tečaj scenarija, rekao mi je da je bio šokiran kad je čuo da nitko od njegovih kolega ne zna napisati priču. Rekao mi je: „zato što sam slušao priče otkad sam bio u vrtiću, znam što čini dobru priču. Ona mora imati početak, zaplet i kraj i mora imati središnji konflikt koji se rješava“. Harper je sada nagrađivani kinematograf koji zna kako ispričati dobru priču kroz vizualni medij  i ja se zahvaljujem Waldorfskom obrazovanju za to.

Prijevod: Livija Kajfeš

Original članka:   http://blog.bellalunatoys.com/2015/storytelling-waldorf-education.html

*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom MRMSOSP-a, MZO-a i Grada Osijeka.

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!

Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun 

IBAN:HR7423400091110711462

ISKRA waldorfska inicijativa

Antuna Matije Reljkovića 

31000 Osijek

ili skeniranjem barkoda

te unosom željenog iznosa.