Studija je pokazala da divlje okruženje podiže blagostanje smanjivanjem opsesivnih, negativnih misli.
„Kada hodamo, prirodno idemo u polja i šume: što bi bilo s nama da hodamo samo u vrtu ili šetalištu?” zapisao je Henry David Thoreau u The Atlanticu 1862. godine.
Thoreau je veličao (i veličao i veličao - djelo je bilo dugo više od 12 000 riječi) vrline hodanja u neukroćenim okruženjima. U desetljećima nakon toga, psiholozi su dokazali da je u pravu. Više puta se pokazalo da izloženost prirodi smanjuje stres i podiže blagostanje.
Ali znanstvenici nisu bili sigurni zašto. Ima li to veze sa zrakom? Sa sunčevim zrakama? Neka vrsta evolucionarne sklonosti ka zelenilu?
Grupa istraživača sa sveučilišta Stanford smatrala je da bi učinak prirode mogao imati neke veze sa smanjenjem ruminacije, ili kako ga oni opisuju „neprilagođeni obrazac samousmjerenih misli koji je povezan s povećanim rizikom od depresije i drugih mentalnih bolesti.” Ruminacija je ono što se događa kada postanete uistinu tužni, i ne možete prestati razmišljati o svojoj turobnosti i onome što ju je uzrokuje: prekid, otkaz, ta zajedljiva primjedba. Ruminacija se pokazuje kao povećana aktivnost u području mozga zvanom subgenualni prefrontalni korteks, uskoj traci u donjem području mozga koja regulira negativne emocije. Ako se ruminacija ne smanjuje dugo vremena, može doći do pojave depresije.
Za studiju objavljenu ovog tjedna u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, znanstvenici sa Stanforda ispitali su može li šetnja prirodom smanjiti ruminaciju kod 38 mentalno zdravih ljudi. Izabrali su stanovnike gradova, zato što bi prema predviđanjima znanstvenika, oni trebali imati „donekle povišenu razinu ruminacije proizašlu iz stalnih i kroničnih stresora povezanih s urbanim iskustvom.” Kao u :„Svemogući Kriste, jesu li ovo pokretne stepenice u metrou ili ledena cesta do Staljingrada? Krenite, ljudi!”
Nakon preliminarnih testova, polovica ispitanika hodala je 90 minuta kroz travnjak prošaran hrastovima i grmljem („vidici uključuju susjedstvo, slikovita brda i pogled na zaljev San Francisco u daljini”). Druga polovica prošetala je El Camino Realom, prometom zakrčenom četverotračnom ulicom u Palo Altou. Šetači u prirodi su pokazali smanjenje u ruminaciji i aktivnosti u njihovom subgenualnom prefrontalnom korteksu. Urbani šetači nisu pokazali takva poboljšanja.
Općenito, smanjenja ruminacije su povezana s takozvanim „pozitivnim smetnjama”, poput sudjelovanja u hobiju ili uživanja u dugom razgovoru s prijateljem. Pomislili biste da hodanje netaknutom prirodom neće ponuditi mnoga skretanja pažnje od spirale mračnih misli. Iznenađujuće, činilo se da je istina suprotna: prirodna okruženja su više obnavljajuća, pišu autori, i stoga nude veće psihološke dobrobiti.
Taj bi učinak trebao funkcionirati s mnogim vrstama prirodnih krajolika, osobito onih koji izazivaju „meku fascinaciju”, „osjećaj pripadnosti” i „osjećaj bivanja odsutnim”, napominju istraživači. Dakle, dok bi vaše dvorište moglo biti dovoljno, oni mali parkovi na nogostupu koji su iznikli na raskrižjima na Manhattanu možda neće.
Djelomično zbog studija poput ovih, arhitekti i dizajneri sve više uzimaju u obzir zelene površine u svojim nacrtima i planovima. No, to bi moglo postati teže ostvariti: više od polovice svjetskog stanovništva trenutno živi u gradovima, a do 2050. će oko 70 posto.
To je još jedna stvar na koju nas je Thoreau upozorio:
„U današnje vrijeme gotovo sva takozvana čovjekova poboljšanja, poput gradnje kuća i sječe šuma i svih velikih stabala, jednostavno nagrđuju krajolik, čine ga sve pitomijim i jeftinijim.”
Izvor: https://www.
Tekst prevela i prilagodila: Katarina Bosak, volonterka Udruge Iskra
__________________________________________________________________
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića
31000 Osijek
ili skeniranjem barkoda
te unosom željenog iznosa.
