„Čučnite! Čučnite! Čučnite! Više! Brže!“
U podrumu zgrade odsjeka za fiziku i astrofiziku američkog Sveučilišta u Coloradu u Boulderu u tijeku je znanstvena demonstracija koja više nalikuje na vodviljski čin.
Jedan po jedan, studenti nesigurno balansiraju na platformi koja se okreće. Zatim dobiju nešto poput rotirajućeg kotača bicikla i drže ga za dvije ručke koje strše s obje strane onoga što bi bila glavina kotača. Kada okrenu kotač poput tijesta za pizzu, tijelo im se počinje okretati u suprotnom smjeru.
Katie Dudley objašnjava da je načelo o kojem se radi kutna količina gibanja: „Promjenom kretnje kotača možete se pomicati ili zaustaviti.“
Dudley je plavokosa dvadesetogodišnjakinja s naočalama, studentica treće godine prijediplomskog studija zrakoplovnog inženjerstva. Zadužena je za današnji nastavni sat i podučava veliku skupinu studenata koji su njezinih godina ili čak malo stariji od nje. Ona je pomoćnica u učenju — studentica prijediplomskog studija osposobljena i plaćena da pomaže podučavati kolege studente.
Većina nastavnih sati iz prirodnih i tehničkih znanosti diljem SAD-a puno je manje interaktivna, puno više zastrašujuća i, usudila bih se reći, puno manje zabavna od ovog. Sveučilište u Coloradu započelo je pokret za poboljšanje kvalitete nastave prirodoslovnih predmeta diljem zemlje, ne samo na kampusu već i u osnovnoškolskim i srednjoškolskim učionicama, a pomoćnici u učenju u njegovu su središtu.
„Ako podučavate samo stojeći pred pločom i pokušavate prenijeti svoje shvaćanje fizike samo riječima, tada čak ni minimalni ishodi nisu usvojeni. Studenti to ne nauče.“
S nastojanjima za poboljšanje nastave započeli su profesori poput Stevena Pollocka, jednog od nastavnika na kolegiju iz fizike na kojemu je Dudley pomoćnica u učenju. Dok sjedimo gore u njegovu uredu, govori mi da je prije dvadesetak godina promijenio područje istraživanja od nuklearne fizike do učenja i podučavanja fizike.
„Jednostavno sam 2000. vidio kako mi preostaje 20 ili 30 godina do mirovine", objašnjava Pollock. „Mogao sam ili naučiti nešto više o neobičnim kvarkovima koji grade proton ili o tome kako ljudi uče fiziku i kako je bolje podučavati. Činilo se da je to puno važnije za svijet.“
Nisu se svi složili s tim. Kad je Pollock stigao na Sveučilište u Coloradu na radno mjesto redovitog profesora, polovica je odsjeka bila za, a polovica protiv. No, od tada je primio nagradu za profesora godine u SAD-u.
Njegov bivši kolega Carl Wieman, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1995. godine, provodio je slična istraživanja na Sveučilištu Stanford. Pollock i Wieman vodeći su kolege koji u disciplinama od astronomije do fizike istražuju kako ljudi uče prirodne znanosti, a zatim primjenjuju to znanje u učionici.
„Glavna ideja koju su istraživanja dokazala nešto je što možda već možete pretpostaviti: predavanja zapravo ne funkcioniraju. Nakon njih većina ljudi ne razumije čak ni osnovne pojmove“, kaže Pollock.
„Ako podučavate samo stojeći pred pločom i pokušavate prenijeti svoje shvaćanje fizike samo riječima, tada čak ni minimalni ishodi nisu usvojeni“, objašnjava Pollock. „Studenti to ne nauče.“
Na Sveučilištu u Coloradu i dalje se drže predavanja s većim brojem studenata, ali nastava iz prirodnih i tehničkih znanosti također uključuje tjedne rasprave u malim grupama, laboratorijske vježbe i demonstracije koje vode pomoćnici u učenju, ponekad pod nadzorom studenata diplomskih i poslijediplomskih studija. Pomoćnici u učenju pohađaju kolegij iz pedagogije na kojem se naglašava korištenje otvorenih pitanja i drugih tehnika podučavanja temeljenih na istraživanjima. Popratna je pojava kolegija ta da bistri mladi znanstveni umovi postanu znatiželjni o samom procesu podučavanja i učenja.
„Koristim se svojim inženjerskim razmišljanjem kako bih shvatila što studenti već znaju i u čemu su dobri“, kaže Dudley. „Moram otkriti gdje su, kamo ih trebamo dovesti i koji bi koraci mogli najbolje funkcionirati za svakog pojedinačnog studenta. Dakle, svaki je student poput novog inženjerskog izazova koji trebam riješiti.“
„Uz podršku pomoćnika u učenju“, kaže Pollock, „možemo se koristiti metodama podučavanja koje su vrlo učinkovite, ali za koje je potreban dobar omjer nastavnika i studenata. Ovdje ima mnogo ljudi kojima treba pomoć.“
Pollock dodaje da program također ima "tajni" aspekt razvoja nastavnog osoblja. To je zato što, kako bi mogli imati pomoćnika u učenju, profesori moraju promijeniti svoje stare, pasivne metode podučavanja temeljene na predavačkoj nastavi.
Na tjednom usavršavanju, umjesto pitanja o nastavnom sadržaju, pomoćnici u učenju češće profesorima postavljaju pitanja o uobičajenim pogreškama studenata ili drugim pedagoškim temama. „Moramo razmišljati o držanju nastave zajedno sa studentima, što poboljšava naš nastavni rad“, objašnjava Pollock.
Istraživanje provedeno na odsjeku pokazuje da zbog korištenja pomoćnika u učenju studenti bolje razumiju znanstvene koncepte u fizici, astronomiji i biologiji. Studenti koji pohađaju kolegije na kojima sudjeluju pomoćnici u učenju više su angažirani u studiju i vjerojatnost da će diplomirati veća je do 10 %.
Isto su izjavili i studenti na demonstracijskoj vježbi u podrumu zgrade odsjeka za fiziku i astrofiziku.
„Katie je najbolja“, kaže Brenda Ortiz, studentica treće godine psihologije i odgojno-obrazovnih znanosti. „Nije mi neugodno postavljati joj pitanja. Ako ne shvatimo na jedan način, Katie ima više načina na koje nam može objasniti."
Evan Dong, brucoš strojarstva koji sjedi za Brendinim stolom, priznaje da je ovdje zapravo samo "radi zabave".
Njegova je grupa imala nastavu ranije poslijepodne, ali često dolazi i u Katieinu grupu: „Vozio sam se na tom kotaču protekla dva sata. Vrti mi se u glavi, ali zato i je zabavno!“
Šira primjena
No, program za pomoćnike u učenju uzrokuje promjene i na drugoj razini.
Često se govori o važnosti STEM-a — znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike, za buduću konkurentnost SAD-a. No, diljem zemlje vrlo malo studenata matematike i prirodnih znanosti kasnije postanu nastavnici.
„Jedan godišnje — to je visokoproduktivna institucija“, objašnjava Valerie Otero, referirajući se konkretno na studente fizike koji postanu osnovnoškolski ili srednjoškolski nastavnici. Otero je pomogla pokrenuti program za pomoćnike u učenju ubrzo nakon što je 2003. godine došla na Učiteljski fakultet Sveučilišta u Coloradu.
Nedostatak nastavnika obrazovanih u području prirodnih znanosti znači da će većinu učenika s disciplinama STEM-a upoznati nastavnici koji manje znaju o tim predmetima — i koji ih se možda čak i plaše. Prema istraživanjima ovaj se „strah od matematike" prenosi na učenike. Čak i u srednjim školama otprilike trećina nastavnika matematike i prirodoslovnih predmeta u cijelom SAD-u nema diplomu iz tog područja ili nije ovlaštena da predaje te predmete.
Zbog uvođenja programa za pomoćnike u učenju danas između 16 i 20 pomoćnika u učenju na Sveučilištu u Coloradu svake godine dobije odobrenje za rad u školi još tijekom studija.
Taj je broj malen u apsolutnom smislu, ali puno znači za pristup kvalitetnoj nastavi prirodoslovnih predmeta i matematike. Osobito na mjestima poput indijanskog rezervata Rosebud u Južnoj Dakoti, kamo se doktorand računarstva Ian Her Many Horses planira vratiti kako bi predavao.
„Budući da sam diplomirao na Fakultetu strojarstva, ne bih mogao postati nastavnik“, kaže. „Ovaj mi je program odškrinuo vrata u prosvjetu.“
U međuvremenu predaje kolegij iz pedagogije drugim pomoćnicima u učenju i tako brusi svoje nastavničke vještine.
Otero kaže da njihovo istraživanje o nastavnicima koji su bili pomoćnici u učenju pokazuje da je veća vjerojatnost da će se u nastavi i dalje koristiti znanstveno utemeljenim metodama podučavanja, poput rasprava u skupinama.
Ovaj učinak na porast broja nastavnika predmeta iz područja STEM-a veliki je razlog zbog kojeg program za pomoćnike u učenju sada kopira 88 sveučilišta diljem SAD-a.
„Program se širi munjevitom brzinom“, kaže Otero, koja je postavila internetsku stranicu na kojoj dijele nastavne materijale. Voditelji programa često putuju kako bi podučavali i govorili o modelu pomoćnika u učenju. U cijelom SAD-u trenutačno postoji oko 3000 pomoćnika u učenju, koji ukupno rade s desecima tisuća studenata.
Katie Dudley jedna je od pomoćnica u učenju koja planira postati nastavnica iako bi kao inženjerka mogla zarađivati mnogo više. Pitala sam je nailazi li ikad na protivljenje drugih ljudi, čak i članova obitelji, koji smatraju da bi trebala odabrati neku drugu, unosniju karijeru. „Stalno“, priznaje Dudley.
Carissa Marsh, bivša pomoćnica u učenju, studira na Sveučilištu u Coloradu kako bi mogla predavati u srednjoj školi. Priznaje da je promjena imidža nastave prirodoslovnih predmeta dio izazova programa za pomoćnike u učenju. „Kada nekome kažem da ću postati nastavnica biologije, odmah odgovore 'Zašto ne postaneš liječnica?' ili 'Prepametna si da ideš u prosvjetu!' ili 'Nema novca u prosvjeti.'"
Kaže da je takvi komentari „uvijek iznerviraju“. „Ovo je moja strast. Mislim da nitko ne može biti previše pametan za prosvjetu. Želim da moja djeca imaju prvoklasne nastavnike koji su upoznati s prirodnim znanostima i školstvo im nije rezervni plan. Željela bih da više ljudi vidi prosvjetu na isti način kao ja.“
Prijevod: Lorena Jerbić
Original članka: https://www.kqed.org/mindshift/43636/why-some-colleges-are-ditching-the-science-lecture-for-hands-on-learning
*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj walodrfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića 14
31000 Osijek
ili skeniranjem bar koda
te unosom željenog iznosa.
