Kako su lovci-sakupljači podučavali bez prisile
U prethodnoj sam objavi definirao podučavanje, vrlo općenito, kao ponašanje koje provodi pojedinac (učitelj) s ciljem pomaganja drugom pojedincu (učeniku) da nauči nešto. Prikazao sam i primjere koji pokazuju kako je, s obzirom na ovu definiciju, podučavanje prisutno i kod neljudskih životinjskih vrsta. U ovome ću se članku osvrnuti na podučavanje koje se odvija, tj. koje se odvijalo, u lovačko-sakupljačkim društvima.
Kao što sam spomenuo u prethodnom članku, ljudi su sve do prije 10 000 godina, kada je došlo do pojave poljoprivrede u nekim dijelovima svijeta, živjeli u lovačko-sakupljačkim društvima. Drugim riječima, 99% naših milijuna godina provedenih na planeti (više ili manje, ovisno o tome kako definirate „ljudska bića“) bili smo lovci-sakupljači. Naši temeljni ljudski instinkti, uključujući i instinkte za učenjem i podučavanjem, oblikovani su tako da namire životne potrebe lovaca-sakupljača. Puno nam je podataka poznato zbog antropoloških istraživanja provedenih nad lovačko-sakupljačkim društvima, iz različitih dijelova svijeta, koja su uspjele preživjeti u tom izvornom obliku i u drugoj polovini 20. stoljeća. Gdje god da su pronađeni ti ljudi, oni su živjeli u malim skupinama od otprilike 20 do 50 ljudi, a kretali su se od jednog privremenog skloništa do drugog, prateći kretanje lovine i jestivog bilja. Imali su bogate kulture, a njihova su djeca morala puno učiti kako bi postala učinkoviti odrasli ljudi.
U prošlom sam članku objasnio kako su lovci-sakupljači vjerovali da će njihova djeca, na vlastitu inicijativu, naučiti sve što trebaju znati i stoga se nisu brinuli za obrazovanje djece, niti ga pokušavali kontrolirati. Čak štoviše, lovci-sakupljači čvrsto su držali do vrijednosti osobne autonomije i jednakosti. Smatrali su da je pogrešno pokušavati uspostavljati kontrolu nad tuđim životom, kako kratkoročno tako i dugoročno, čak i ako je u pitanju dijete. Lovci-sakupljači mislili su da je drsko ukoliko netko misli da zna što je najbolje za drugu osobu. Zato nisu „podučavali“ djecu u smislu usmjeravanja na stvari za koje oni sami već nisu bili motivirani. No oni ipak jesu podučavali uzmemo li u obzir moju široku definiciju podučavanja. Namjerno su se ponašali na način da pomognu svojoj djeci da uče. U nastavku su glavne kategorije metoda prema kojima su lovci-sakupljači pomagali svojoj djeci u učenju.
Pružanje obilja vremena za učenje kroz igru i istraživanje
Djeca lovaca-sakupljača bila su najslobodnija djeca u povijesti ljudske vrste. Lovci-sakupljači smatrali su da djeca uče kroz vlastitu, samoosmišljenu i samoiniciranu, igru i istraživanje pa su im davali neograničeno vrijeme za takve aktivnosti. Jedno istraživanje o lovcima-sakupljačima, u kojemu sam i sam sudjelovao, pokazalo je da su djeca koja su bila predmet istraživanja imala slobodu za samostalno otkrivanje, bez roditeljskog usmjeravanja, od zore do sumraka. Tu su slobodu dobivali već od četvrte godine (razdoblje u kojemu, prema riječima lovaca-sakupljača, djeca postaju „svjesna“ i više im nije potreban redovan nadzor roditelja) pa sve do kasnih tinejdžerskih godina kada počinju izvršavati dužnosti „odraslih“. Pružajući djeci hranu i ostale potrepštine, i ne opterećujući ih radnim zadacima, odrasli lovci-sakupljači omogućili su svojoj djeci pregršt vremena za samoobrazovanje.
Opskrba djece kulturalnim alatima kako bi ih naučila koristiti
Kako bi naučila služiti se alatima određene kulture, djeca moraju imati pristup tim alatima te moraju imati dopuštenje za igru njima. Lovci-sakupljači to su i prepoznali pa su svojoj djeci davali pregršt mogućnosti za igru koja uključuje alate njihove kulture, čak i one opasne poput noževa i sjekira. (Ipak, postojala su određena ograničenja. Strelice otrovnih vrhova ili strijele namijenjene za lov bile su van dohvata djece.) Odrasli su također izrađivali i umanjene inačice alata poput strijele i luka te košara, posebice za mlađu djecu, pa i za one koji su tek prohodali, kako bi se mogla igrati njima. To je jedan od načina podučavanja koji je zajednički i našoj kulturi i kulturama lovaca-sakupljača. Ipak, lovci-sakupljači bili su odlučniji u dopuštanju svojoj djeci da se igraju pravim inačicama alata, a ne samo lažnima. Čak su i umanjene verzije bile prave; mali lukovi, strijele, sjekire i motike funkcionirale su kao veće.
Dopuštanje djeci da promatraju i sudjeluju u aktivnostima odraslih i toleriranje dječjih upadica
Odrasli lovci-sakupljači prepoznali su da djeca uče gledajući, slušajući i sudjelujući, pa nisu isključivali djecu iz svakodnevnih aktivnosti. Prema svemu sudeći, bili su iznimno tolerantni na ometanje djece, a djecu su puštali u svoj radni prostor čak i kada je to značilo da će posao napredovati sporije. Djeca su se samoinicijativno često pridruživala svojim majkama na skupnim izletima, gdje su učila gledajući, a ponekad i pomažući. U tinejdžerskom razdoblju, dječacima koji su to željeli, bilo je dopušteno pridružiti se muškarcima u lovu na veliku divljač kako bi mogli gledati i učiti. Dok su bili u srednjoj tinejdžerskoj dobi, aktivno su pridonosili uspjehu takvih putovanja te ga nisu ometali. U roku od nekoliko godina nakon toga, postali su pravi lovci.
U privremenim nastambama djeca su se često okupljala oko odraslih, a mladi su se penjali odraslima u krilo kako bi ih gledali ili im „pomagali“ kuhati, izrađivati oružje za lov i druge alate, svirati instrumente ili izrađivati ukrase od perlica; a odrasli su ih rijetko udaljavali. Kako bismo ilustrirali koliko su zapravo roditelji lovci-sakupljači bili tolerantni, evo tipične scene koju je opisala antropologinja Patricia Draper:
„Jednog poslijepodneva gledao sam 2 sata dok je Ju/'hoan, tj. otac, kovao i oblikovao metal za nekoliko vrhova strijela. Tijekom tog razdoblja njegov sin i unuk (obojica mlađi od 4 godine) gurali su ga, sjedili mu na nogama i pokušali izvući vrhove strijela ispod čekića. Kad su se prsti dječaka približili mjestu gdje udara čekić, samo je pričekao da se male ruke udalje prije nego što je nastavio udarati. Iako je prigovarao dječacima, ipak se nije ljutio na njih niti ih tjerao, a oni često ne bi poslušali njegova upozorenja da se prestanu miješati. Naposljetku, oko 50 minuta kasnije, dječaci su se malo udaljili kako bi se pridružili tinejdžerima koji su ležali u hladu.“
Pokazivanje kako se nešto obavlja i prenošenje znanja djeci koja su htjela učiti
Kad su djeca zamolila odrasle da im pokažu kako nešto napraviti ili da im pomognu u tome, odrasli su to i činili. Jedna je skupina istraživača lovaca-sakupljača zaključila: „Dijeljenje i davanje temeljne su vrijednosti sakupljača, tako da je ono što pojedinac zna otvoreno i dostupno svima; ako dijete želi nešto naučiti, ostali su dužni podijeliti znanje ili vještinu.“ U svakodnevnom životu, odrasla osoba može pokazati djetetu najbolji način zamahivanja sjekirom ili pak može ukazati na razliku između otisaka stopala dvaju različitih, blisko povezanih sisavca - ali samo ako dijete zatraži takvu pomoć. U istraživanju utemeljenom na intervjuu, žene lovci-sakupljači (iz kulture Aka) opisale su kako su, dok su bile mlade, njihove majke ispred njih stavljale razne vrste gljiva ili divljeg jama i objašnjavale razlike između onih koji su bili jestivi i onih koji to nisu.
Drugi izvor učenja bile su priče muškaraca o njihovim odlascima u lov, žena o sakupljanju, zajedničke priče o posjetima drugim grupama lovaca-sakupljača, a posebno priče starijih članova grupe o značajnim događajima u prošlosti. Elizabeth Marshall Thomas, koja je među prvima proučavala Ju/'hoan lovce-sakupljače u pustinji Kalahari, primijetila je da su žene u šezdesetim i sedamdesetim godinama bile zaista izvrsne pripovjedačice. Priče nisu bile isključivo namijenjene djeci, ali su djeca slušala i upijala znanje. Pretpostavljam da ih je to što su bile namijenjene svima, a ne samo djeci, učinilo još zanimljivijima i nezaboravnijima.
Osnaživanje urođene dječje želje za dijeljenjem i davanjem
Istraživanja u našoj kulturi pokazala su da dojenčad, već od 12 mjeseci starosti, uživaju u davanju stvari drugim ljudima. Niz slabije poznatih eksperimenata provedenih u Sjedinjenim Državama pokazao je da gotovo svako od preko 100 dojenčadi, u dobi od 12 do 18 mjeseci, spontano daje igračke odrasloj osobi tijekom kratkih seansi u laboratoriju. U našoj se kulturi tom radosnom i dobrovoljnom davanju u tako mladoj dobi ne pridaje previše pažnje, ali barem u nekim kulturama lovaca-sakupljača to se slavilo, slično kao što se u našoj kulturi slave prve riječi dojenčadi. Na različite načine odrasli lovci-sakupljači kultivirali su instinkt davanja kod dojenčadi i male djece. Primjerice, mališani su pozvani da sudjeluju u podjeli hrane u grupi, noseći hranu od jedne kolibe do druge, što su oni činili s velikim oduševljenjem.
Među Ju/'hoanima, bake su preuzele posebnu odgovornost da upoznaju dojenčad s kulturom dijeljenja igrajući igre davanja i uzimanja s njima i poticanjem igara u kojima bi dojenčad dodavala perlice i druge vrijedne predmete drugima u grupi. To je jedini primjer sustavnog, namjernog utjecaja odraslih na dječju igru koji sam pronašao u literaturi o istraživanju lovaca-sakupljača. Nijedna ljudska osobina nije bila presudnija za način života lovaca-sakupljača od spremnosti na davanje ili dijeljenje. Njihov opstanak ovisio je o tome (a tako, zapravo, ovisi i naš, ako malo promislite).
Pružanje društvene okoline ispunjene povjerenjem kao plodnog tla za učenje
Najvažniji i temeljni način na koji su odrasli lovci-sakupljači pomagali svojoj djeci u učenju bilo je pružanje okruženja koje uvijek pruža podršku i povjerenje. Da bi se obrazovala, djeca se moraju osjećati emocionalno sigurno i samouvjereno. Odrasli lovci-sakupljači imali su povjerenja u svoju djecu da znaju što je najbolje za njih i to su im jasno davali do znanja te su na taj način osigurali uvjete koji su potrebni svoj djeci ako žele osjećati sigurnost u preuzimanju kontrole nad vlastitim životom i učenjem. Budući da su svi odrasli članovi grupe brinuli i skrbili se za emocionalne i fizičke potrebe sve djece, i budući da je namjerno povrjeđivanje djece bilo kulturološki tabu, djeca su rasla s osjećajem da su drugi vrijedni njihova povjerenja, što je preduvjet da i sami postanu vrijedni povjerenja. U takvom okruženju kod djece bujaju instinkti za samoodgojem. Ta se činjenica može primijeniti i na današnji svijet.
Sigurno dijete, odgajano u zajednici gdje su drugi članovi puni ljubavi, povjerenja i razumijevanja te gdje su alati i primjeri potrebni za obrazovanje dostupni, ali nisu nikome nametnuti, energično i ushićeno preuzima prirodni zadatak samoobrazovanja u djetinjstvu. Nažalost, u našim školama sigurnost zamjenjujemo tjeskobom kao temeljem učenja, a djecu toliko zaokupljamo da rade ono što im se kaže da samoobrazovanje zapravo postaje nemoguće. U školama „podučavamo“ na načine koji potkopavaju dječje prirodne instinkte za učenjem i koji povjerenje i sigurnost zamjenjuju nepovjerenjem i tjeskobom.
Izvor: https://www.huffpost.com/entry/10-reasons-why-handheld-devices-should-be-banned_b_4899218
Preveo: Dragana Zundanović
__________________________________________________________________
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića
31000 Osijek
ili skeniranjem barkoda
te unosom željenog iznosa.
