Vodič u organizaciji koja se bavi liječenjem divljinom zapaža porast broja tinejdžera koji dolaze na tretman ovisnosti o tehnologiji.
Sunce se spustilo niže dok smo se penjali strmom padinom prema istaknutom vrhuncu planine Mount Chocorua, visokom 1066 metara u planinskom lancu Sandwich u New Hampshireu. Nismo se uspjeli popeti u zadanom vremenu, ali druga dva vodiča i ja bili smo zadovoljni što možemo sigurno dovesti našu skupinu od osam tinejdžera do vrha i natrag do kampa poslije mraka.
Dok smo se uspinjali, primijetio sam bolan izraz na licu Johna (ime je promijenjeno zbog privatnosti), 13-godišnjeg polaznika u lošoj tjelesnoj kondiciji čija je plava majica bila natopljena znojem. Sa svakim korakom njegovo disanje postajalo je sve teže dok su njegovi kolege odmicali daleko naprijed. Na raskrižju staze, manje od pola 800 metara od vrha, srušio se pod težinom svojeg ruksaka od dvadesetak kilograma. “Ne mogu više ovo raditi. Ne mogu,” izjavio je.
Ostatak skupine sjeo je u blizini, čekajući odobrenje za nastavak hodanja. Nastavili su razgovarati o svojim omiljenim videoigrama, najnovijim meme-ovima i kako bi htjeli da im mobiteli nisu oduzeti po dolasku u kamp.
Kao i ostali kolege iz njegove skupine, John se borio s depresijom, ansksioznošću i ovisnošću o tehnologiji. Prije nego što su ga roditelji poslali u Summit Achievement, program liječenja divljinom koji se održava u selu Stow u Maineu gdje radim kao vodič, John bi provodio sate zatvoren u svojoj sobi igrajući Fortnite, šaljući Snapchat poruke i surfajući Instagramom. Ispunjavanje dnevnih obaveza, poput odlaska u školu i druženja s obitelji i prijateljima, postalo je tako rijetko da su ga roditelji odlučili upisati u naš program koji kombinira izlete u prirodu s posjetama liječnika specijalista kako bi radili na rješavanju problema ovisnosti o tehnologiji, zloupotrebe psihoaktivnih tvari i kontrole emocija.
Summit Achievement od devedesetih godina djeluje kao lječilište i škola temeljena na doticaju s divljinom namijenjena tinejdžerima od 13 do 20 godina, ali smo tek nedavno svjedočili velikoj navali klijenata ovisnih o tehnologiji. Roditelji daju svojoj djeci iPhone u vrlo ranoj dobi. Kad adolescenti redovito zloupotrebljavaju psihoaktivne tvari poput droge i alkohola prije nego što im se mozak potpuno razvije, veća je vjerojatnost razvoja ovisnosti. To je slučaj i s ovisnošću o tehnologiji.
Upotreba tehnologije se, kao i kockanje, opisuje kao ovisnost o radnji, gdje je određeno ponašanje nagrađeno osjećajem zadovoljstva. Ljudi tada postaju usmjereni na ponovno osvajanje nagrade na način da im to remeti svakodnevni život. Kako navodi Will White, osnivač programa Summit Achievement i autor djela “Priče s terena: Povijest terapije divljinom”, prema toj definiciji je jasno da je ovisnost o tehnologiji uzela maha u današnjem društvu.
Ovisnost o tehnologiji povezana je s mentalnim poteškoćama. U istraživanju koje su 2018. godine objavili istraživači sa Sveučilišta u San Franciscu u časopisu Neuro Regulation ispitano je 135 studenata kako koriste pametne telefone i analiziran njihov utjecaj na mentalno zdravlje. Utvrđena je povezanost između vremena provedenog na mobitelu i povećanog osjećaja usamljenosti, tjeskobe i depresije. Drugo istraživanje, nedavno objavljeno u časopisu Američkog medicinskog društva fokusiralo se na 15- i 16-godišnjake i utvrdilo značajnu povezanost između čestog korištenja društvenih mreža i pojave simptoma ADHD-a.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji postoji novi psihički poremećaj nazvan “prekomjerno igranje videoigara” te je naveden u 11. izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti, objavljenom u lipnju 2018. Kod osoba s tim poremećajem igranje videoigara postaje prioritet nad svim ostalim dnevnim aktivnostima i negativno utječe na važne aspekte života – društveni, osobni, obiteljski, obrazovni i profesionalni – tijekom razdoblja od najmanje 12 mjeseci. Budući da trenutna definicija uključuje jedino igranje videoigara, mnogi liječnici i socijalni radnici predviđaju da će na kraju biti proširena na ostale tipove ovisnosti o tehnologiji, kao što je upotreba društvenih mreža. Istovremeno, stručnjaci rade na načinima liječenja ove moderne ovisnosti i njezinih učinaka.
U takvim slučajevima nastupa priroda. Mnogo se piše o dobrobitima koje proizlaze uslijed boravka na otvorenom. Istraživanje “30 dana u divljini” iz 2016. godine koje su proveli Sveučilište u Derbyju i Wildlife Trusts, zahtijevalo je od 12400 ispitanika boravak u prirodi svaki dan u mjesec dana. Rezultati su pokazali da samo provođenje vremena u prirodnom okruženju djeluje pozitivno na tjelesno zdravlje, kao što je sniženje povišenog krvnog tlaka, poboljšanje dišnih i krvožilnih tegoba, kao i poboljšano raspoloženje i smanjena anksioznost. U Japanu tzv. šumska terapija postaje sve popularnija, dok u Sjedinjenim Američkim Državama neki liječnici već prepisuju pacijentima boravak u prirodi.
Nedostatak tjelesne aktivnosti i vrijeme provedeno izvan kuće ima dokaziv učinak na razinu kortizola, glavnog hormona stresa. “Kortizol se stvara kad smo tjeskobni i neaktivni,” tvrdi Jill Jerome, klinički socijalni radnik u Rockvilleu, Maryland. “Tehnologija doprinosi tom stanju. Kad provodimo vrijeme na društvenim mrežama, postoji mogućnost da ćemo se osjećati zabrinuto zbog toga što netko ima bolji život od nas, ne dobivamo dovoljno ili privlačimo previše pažnje. Tada se u tijelu stvara kortizol. Kad ga ne možemo ni na koji način potrošiti, tada ćemo se osjećati tjeskobnije. Kad se počnemo kretati, kortizol se razgrađuje.”
Cilj terapije divljinom je prevladavanje tih nagomilanih popratnih učinaka na način da se ukloni iskušenje za korištenjem tehnologije, poveća kretanje i uvede moć iscjeljivanja prirodom. Dok se podrijetlo takvih pokreta može pratiti sve do 1800-tih godina, tek je 1922. godine otvoren kamp Ramapo u New Yorku, namijenjen mladima s emocionalnim poteškoćama. Četrdeset godina kasnije dva programa – “Povezivanje prema van SAD” i “BYU 480 razred: Rehabilitacija mladih preživljavanjem u prirodi” Sveučilišta Birmingham Young – postavili su temelje na kojima su izgrađeni mnogi današnji programi liječenja prirodom. Danas terapija divljinom općenito nalikuje kampu s licenciranim terapeutima. Terapeuti pomažu polaznicima, koji su često tinejdžeri ili mlade odrasle osobe, definirati pokretače vlastitog ponašanja dok ih istovremeno vode na višednevno planinarenje vožnju čamcima, penjanje i druge aktivnosti u prirodi.
Summit Achievement nije jedini program takve vrste. Postoji 15 registriranih programa koji nude terapiju divljinom u SAD-u uz desetke škola i tečajeva usmjerenih na prirodu. Dok većina programa primjenjuje sličan pristup rješavanju problema poput ADHD-a, depresije, anksioznosti i ovisnosti o tehnologiji, mnogi se razlikuju od Summit-a po tome što ih se smatra programima koji su potpuno okrenuti prirodi – nema glavnog kampa za povratak svakog tjedna. Na primjer, u kampu Redcliff Ascent polaznici tijekom cijelog boravka od približno deset tjedana spavaju ispod zvijezda i rade s vodičima i terapeutima u zabačenim ruralnim naseljima.
Unutar programa Summit Achievement, tinejdžeri i mladi odrasli ljudi upuštaju se u strogi program oporavka koji se sastoji od četverodnevnog izleta u rijetko naseljena ruralna područja, tri dana škole, dnevnih poslova poslije svakog obroka, tjednih grupnih i obiteljskih sastanaka, kratkotrajnih obiteljskih posjeta i nula vremena pred ekranima (osim za online školski program izrađen u skladu s potrebama svakog polaznika).
Često promatram nove polaznike dok šetaju mračnog izraza lica našim glavnim kampom u ruralnom području zapadnog Mainea. Poput Johna, mnogi su tinejdžeri koji su rijetko napuštali udobnost svoga doma i najednom su shvatili da će provoditi većinu vremena od idućih šest do deset tjedana spavajući na otvorenom, bez pristupa tehnologiji koja je postala neizostavan dio njihova života. Teško im je tijekom prvih nekoliko tjedana dok funkcioniraju po prošlim obrascima ponašanja i njihovim posljedicama istovremeno prihvaćajući program i potrebu za osobnim razvojem.
Novi polaznici često se na početku povlače u sebe budući da im nedostaju vještine za interakciju sa svojim vršnjacima i onemogućen im je pristup pametnom telefonu i video igrama na koje se jako oslanjaju. Dok napreduju kroz program, uče o specifičnim temama kao što su prihvaćanje, zalaganje, odgovornost, preuzimanje inicijative, suosjećajnost i prijelaznost. Također uče svakodnevne korisne vještine, kako što je postavljanje cerade, snalaženje u prostoru i kuhanje na kamperskom kuhalu.
Promatram ih dok se upoznaju, uz pomoć vodiča i terapeuta, sa zdravim načinima nošenja s teškoćama i ustrajnosti u situacijama koje prije nisu mogli ni zamisliti. Do kraja svog boravka u kampu, polaznici često steknu samopouzdanje za ohrabrenje svojim kolega, učenje praktičnih životnih vještina i pružanje emotivne potporne novim članovima tima.
Na planini Mount Chocorua, proveli smo 20 minuta s Johnom u uvježbavanju taktičkih vježbi disanja koje je učio kao način nošenja s teškoćama. Uskoro smo mogli nastaviti prema vrhu. Skupina tinejdžera na vrhu radosno je klicala i čestitala Johnu i jedni drugima dok smo promatrali zalazak sunca.
To je bio Johnov prvi osvojeni planinski vrh. Poslije mjeseci s rijetkim izlascima iz svojeg doma konačno je bio okružen vidikom za koji nije mislio da će ga vidjeti gledajući u novosti na Instagramu.
Autor: Josh Laskin
Izvor: https://www.outsideonline.com/2336521/why-tech-generation-needs-wilderness-therapy
Članak prevela i prilagodila: Marina Roksandić
__________________________________________________________________
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića
31000 Osijek
ili skeniranjem barkoda
te unosom željenog iznosa.
