Trebate li uravnoteženiju tehnološku dijetu?
Trebali bismo razmisliti o tome koliko naši telefoni i druga digitalna iskušenja upravljaju našim mislima i pažnjom, tvrdi Tom Chatfield.
Napisao sam ove riječi na papiru u kafiću. Sada ih upisujem na netaknuti privid lista papira na ekranu, boreći se da ne dopustim da mi e-pošta ili društveni mediji prekinu tok misli. Ups. Između ove i posljednje rečenice nisam uspio. Griješiti je ljudski. Kad je iskušenje stalno prisutno, u nekom trenutku pokleknem.
I to je problem – jer su moja produktivnost, zarada i mentalno zdravlje isprepleteni strojevima čiji se ciljevi ne poklapaju uvijek sa mojima. Zvuk dolazne poruke lomi moju koncentraciju. Pametni ljudi su dobro plaćeni da bih ja nastavio klikati. Drugi pametni ljudi – i ne tako pametni ljudi – nemaju za cilj da me natjeraju da klikam, ali svejedno to uspijevaju putem beskrajnih ažuriranja, dopisivanja, upita, dvostrukih provjera i užurbanosti. Negdje između toga mogu surađivati, učiti, dijeliti i stvarati na načine nezamislive u drugim razdobljima.
Zvuči predobro. Svaki trenutak obećava više nevjerojatnog, važnog, zanimljivog ili šokantnog nego što mogu podnijeti u životu.
Pokojni pisac David Foster Wallace jednom je usporedio samotno gledanje televizije s druženjem s namještajem. Jednostavno na trenutak pogledajte izvan ekrana, predložio je - pogledajte sebe tuđim očima - i shvatit ćete da bi ono što ste radili posljednjih nekoliko sati moglo biti protumačeno kao doista vrlo čudno.
“Psiholog mi je rekao da je jedan od razloga što djecu privlače zasloni osjetljivi na dodir taj što su njihovi roditelji očito opsjednuti njima”
O tome sam često razmišljao dok sam gledao svog malog sina od dvije godine kako me gleda. Točnije, pomislio sam na ovo dok me gledao dok gledam u zaslon svoga mobitela. Djecu privlače ekrani osjetljivi na dodir, rekao mi je jednom psiholog, ne samo zato što su intuitivni i uvjerljivi, već zato što su njihovi roditelji očito opsjednuti njima. U dječjim očima, prikopčani(online) mobilni uređaj je mjesto gdje se sve nalazi, što god "to sve" bilo: odrasli svijet posla, slobodnog vremena, odnosa; stvari u koje čak ni odrasli ne mogu prestati zuriti.
Otuda moj posjet kafiću, moje hrvanje olovkom s riječima i značenjima i moj kontinuirani pokušaj da ekrane i telefone držim podalje od pogleda i uma nekoliko sati svaki dan. Ove stvari radim iz više nego nostalgičnih razloga. Ono za čim žudim je više, a ne manje, podražaja kada je riječ o vremenu i pažnji: sužavanje opcija i fokusa; prostor za stvaranje vlastitih misli. Kad me moj sin promatra, barem dio vremena želim i ja gledati u njega.
„Softver ljudskog uma može biti genijalno prilagodljiv, ali njegov je hardver prastar“
Postoji mnogo dokaza da nisam jedini koji želi te stvari. Da posudim nesavršenu metaforu iz tehnologije, softver ljudskog uma može biti genijalno prilagodljiv, ali njegov je hardver prastar. Biti čovjek znači biti um u tijelu, shvaćajući svijet u njegovim utjelovljenim terminima: nešto što nikad nije očitije nego kad gledate mlado ljudsko biće koje čini svoje prve nesigurne korake prema čitanju.
Kako bih se osjećao da moj sin nikada nije držao pravu, fizičku knjigu; ako su sve i jedine informacije u njegovom svijetu bile one sa „ekrana“? Je li ovo išta drugačije od pisara koji se brine da njegovo dijete nikad ne dotakne pergament? Mislim da je tako, ne samo zbog toga što znači ispuniti sobu mladog dječaka knjigama koje mogu čitati s njim, iz noći u noć, dok on okreće, prima i savija njihove stranice. Već ih je počeo istraživati kao predmete, kao riječi koje žive u svijetu, koje su uvijek i samo one same.
Volim tehnologiju. Što su tiskane riječi nego tehnologija; što je pisanje? Ipak, ako postoji lekcija koju bi riječi i knjige trebale učiniti očitom, to je da voljeti nešto zahtijeva sposobnost razlikovanja. Ne učimo našu djecu samo dešifrirati slova i riječi, već i čitati između redaka; razlikovati tekstove; svađati se i odbijati kao i uvjeravati i prenositi misli. Kad je riječ o obilju digitalnih tehnologija, ovo razlučivanje je jednako važno.
#Treba mi vrijeme odvojeno od ekrana kako bih jasnije shvatio što se na njima događa“
Potrebno mi je vrijeme odvojeno od ekrana kako bih jasnije shvatio što se na njima događa. Moram se maknuti od „gužve u oblaku“ kako bih imao nešto za reći što je uistinu moja misao. Posežem za olovkom i papirom, ne zato što sam zapeo u prošlosti, već zato što su moja sjećanja na drugačiji način čitanja i pisanja, jedan od najboljih alata koje posjedujem za utvrđivanje onoga što stvarno želim i mislim – i za živjeti život to koji je vrijedan življenja kao i dijeljenja sa drugima.
Ne sviđa mi se banalnost savjeta za tehnološku produktivnost, ali imam jedan za vas da isprobate: ako ste zabrinuti zbog zahtjeva tehnologije za vašim vremenom, počnite s malim odbijanjima i krenite polako. Istražite, odbacite, pročistite, smanjite. Odmaknite se od ekrana i zahtijevajte dobar razlog da se ponovno vratite.
Uostalom, vrijeme je vrijedno – a tehnološke tvrtke čekaju u redu kako bi vaše vrijeme pretvorile u svoju zaradu. Nemojte pogriješiti da sebi odredite prenisku cijenu.
Preveo: Željko Tesar
Originalni članak: https://www.bbc.com/future/
Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!
Razvoj waldorfske pedagogije u Osijeku možete poduprijeti donacijom udruzi na račun
IBAN:HR7423400091110711462
ISKRA waldorfska inicijativa
Antuna Matije Reljkovića
31000 Osijek
ili skeniranjem barkoda
te unosom željenog iznosa.
