Važno je pustiti djecu biti djecom

 

Kao majka, ponekad imam osjećaj da društvo očekuje da se moja djeca ponašaju kao dobro odgojeni četrdesetogodišnjaci kad su u javnom prostoru.

Izgleda kao da malo, malo, pojavi se objava u mom pregledniku, kako se neki vlasnik restorana uvrijedi da je doživljaj njihovog običnog jela bilo uništeno jer je dijete do, bilo kenjkavo. Bez obzira što je objed u „obiteljskom“ restoranu, svi očekuju da se djeca ponašaju kao odrasli.

Očito se od moje generacije majki očekuje da se djeca ponašaju vrtićki, od „malih nogu“, predškolski odgoj zahtijeva se od obitelji u nekim zajednicama, a od maloljetnika se očekuje odluka o temi preddiplomskog na početku srednje škole.

Je li prebrzo usiljeno odrastanje stvarno korisno našoj djeci?

Usred podizanja četvoro djece, svjedočim da dijete uči „svojim“ ritmom. Igrala sam tu „igru“, usporedbe dječjih sposobnosti u datoj dobi, jedno s drugim. Istina je da se ne može usporediti jedno dijete s drugim, jer su tako jedinstveni, a to samo vodi razočarenjima i nepravednim očekivanjuma.

Sviđao mi se odgovor prijateljice Tamare, kad sam je pitala kako se njen sin snalazi u privikavanju na uporabu WC-a, odgovorila je „ Oh, meni se ne žuri. Ima mama koje jedva čekaju navikavanje djeteta na WC, ali to nije moj način.“ Osmjehnula se, „Nije to meni statusni simbol, ako se navikne na WC prije nego što je spreman.“ nasmijala sam se, cijeneći njenu iskrenost.

Naša djeca  nisu postignuća i naša bezuvjetna ljubav za našu djecu govori bolje o nama kao roditeljima, nego ostvarenja naše djece.

Bilo je teško nagovoriti mog mladog sina jesti. Kad smo mu prvi put uveli meku dječju hranu u dobi od 4 mjeseca, mrzio ju je. Gušio se, pljuvao i bilo je pravo mučenje nahraniti ga. To se nastavilo mjesecima. Bila sam izvan sebe i zamišljala sam najgore događaje; da neće nikad naučiti jesti, da će biti hranjen na „cjevčicu“ i da se nikad neće prilagoditi i biti „normalan“.

Zašto je loše pustiti djecu biti djecom?

 

Sjećam se uzrujanog telefoniranja mom ocu, govoreći „ Ne mislim da je previše za mog sina da pojede jednu malinu!“ Moj otac je potiho odgovorio “Previše je, ako ne želi.“ U tom trenu sam naučila da moj sin nikad neće jesti na silu, i da moram poštovati njegove izbore kad je u pitanju što on jede.

Naš pediatar nam je rekao da ne možete natjerati dijete jesti, i stvarno, što se roditelj više uzrujava situacijom, dijete će se osjećati više pod pritiskom. Poslije promjene pristupa i puštanja da sam bira kad će jesti, jeo je jagode na kauču, gledajući crtane. I to je meni u redu.

Spremnost za školu, od slučaja do slučaja

Stvari su išle lagano, sve do polask u vrtić. Dala sam si truda da mu je ruksak, nova odjeća i ostale stvari za vrtić u temi „Darth Vader“, iako sam znala da mu ne trebaju. Bila sam tako uzbuđena početku  njegovog školovanja. Poslije prvog dana, njegova odgojiteljica je nazvala i obavijestila me da moj sin nije spreman.

Kad sam pitala zašto, rekla je da ima malu učionicu, i da se očekuje od njenih učenika da sjede i slušaju na mjestu. U početku sam bila vrlo razočarana. Nisam imala mnogo izbora za vrtić u to doba i znala sam da to znači čekati slijedeću godinu da krene u vrtić.

Završilo se tako da je to najbolje za njega, jer je zadnja stvar koju moj sin treba je potrošiti nekoliko sati dnevno mirno sjedeći na mjestu. U tako malom uzrastu, njemu treba igranje u parku, ljuljanje, trčanje, klizanje, i sl. I to je točno što smo nastavili raditi.

Imam problem s time da očekujemo od djece da mirno sjede i slušaju u razredima u ranoj dobi. Nedavno u Washington Postu, Valerie Strauss napisala je članak kako mlada djeca u ranoj dobi prisiljena da sjede mirno za stolom, ne razvijaju osnovnu mišićnu snagu koju bi razvili kad im je dopušteno trčati, preskakati i igrati, i kao posljedica, osjećaju se uznemireno i nemirno. Maloj djeci posebno treba omogućiti da vježbaju i da se igraju po volji.

Značaj prirodnog roditeljstva

 

Uz potrebu djeteta da slobodno istražuje svijet i slobodu igranja, djeca jednako trebaju što više vremena provoditi uz brižnu majku i podržavajućeg oca. Javno školstvo i programi, nikad ne mogu zamijeniti majčinsku brigu i majku.

Članak objavljen u Live Science predstavalja rezultate istraživanja koje dokazuje kako djeca koja su voljena i njegovana od rane dobi pretežito imaju veći hipokampus te su manje su depresivni u odrasloj životnoj dobi. Iako je istraživanje provedeno na grupi bioloških majki i njihove djece, istraživanje pokazuje slične rezultate sa bilo kojim skrbnikom koji se stalno brine o djeci.

Majke i očevi, koji tako odaberu, mogu pružiti suosjećanje. Kad njihovo dijete padne, mogu ga podići i uvjeriti da nastavi probavati i pokušavati. Djeca vole čuti od svojih roditelja, više nego od ikog drugog, da su dobra u nečem. Vole da ih se često pohvaljuje i podržava, što im daje osjećaj pripadnosti brižnoj obitelji i povećava razinu samopouzdanja tijekom odrastanja.