Rad sa obiteljima koje pretjerano koriste tehnologiju ili su ovisne o njoj otvorio je svijet uskraćenosti djece, izolacije i zanemarivanja. Mama je opsjednuta Facebookom i Pinterestom, a tata je udubljen u videoigre i pornografiju, ostavljajući djecu da se sama snalaze. Naizgled sigurne i sretne skrivajući se iza ekrana, današnje tehnološke obitelji zapravo klize niz sklisku padinu prema ovisnostima bez brige na svijetu. Misleći da svoje malo dijete pripremaju za budućnost dajući mu uređaj, današnji roditelji ne znaju kakvu štetu njihova uskraćenost i zanemarivanje nanose njihovoj djeci.

Nestali su obiteljski izlasci, redoviti obroci, drijemanja i sve što uopće nalikuje smislenom razgovoru. Djeca se gube u gužvi tableta, telefona i beskrajnih uređaja koji ih odvajaju od ljubavi i pažnje koja određuje njihovo postojanje. Plutajući sve dublje i dublje u ponor ovisnosti o uzbuđenju, umijeće roditeljstva sada je samo naknadna misao, ako i to. Roditelji su ili zaboravili što znači biti roditelj ili jednostavno više ne mare, a njihova zapuštena djeca sve više padaju u ponor.

Posljedice zanemarivanja djeteta su teške, kako za obitelj tako i za društvo općenito, a u mnogim slučajevima i nepovratne. Škole mole za veću potporu dok se bore s teškim ponašanjem povezanim, ne samo sa zanemarivanjem, već i sa produljenom izloženošću nasilnom i brzom medijskom sadržaju.

Kako se jača desenzibilizacija čovječanstva na seksualno i fizičko nasilje, tako eskalira kompjutersko nasilje, tučnjave, psovke, silovanja i nasilni zločini koji počine djeca. Plodna i neograničena upotreba tehnologije, u današnjoj obitelji, rezultirala je je ovisnošću cijele obitelji o uzbuđenju, što ukazuje da smo možda dosegli konačnu granicu u obiteljskoj disfunkcionalnosti.

Bio sam u trećem posjetu jednoj od svojih obitelji ovisnih o tehnologiji kad je tata ušao kroz ulazna vrata sa ogromnom kutijom u kojoj se nalazio četvrti veliki obiteljski TV. Čak i nakon svega što je obitelj navodno poduzela kako bi smanjila upotrebu tehnologija, nisu mogli (ili nisu htjeli) uvidjeti da bi dodavanje četvrtog zaslona u kuću bilo štetno za njihove napore. Imali su raspored upotrebe tehnologije na hladnjaku, košaru za pohranjivanje tehničkih uređaja tijekom nekog obiteljskog vremena, obiteljska dogovorena pravila u vezi sa korištenjem tehnologije, također navedena na hladnjaku, i onda još jedan veliki zaslon...

Razlog zbog kojeg sam upućen obitelji bile su intervencije i preporuke u vezi sa nasilnim i antisocijalnim ponašanjem dvoje djece, dovoljno ozbiljnim da rezultiraju izbacivanjem iz vrtića i škole. Pa ipak...tatina kutija videoigara s ocjenom 18+, za koju mi je osmogodišnjak rekao da je igra svake večeri sa  tatom i njegovim prijateljima, još uvijek je bila vidljiva.  Četverogodišnjakinji je iPod bio u krilu kad bi dolazio ili u njenoj spavaćoj sobi, lako dostupan. Nakon šestog posjeta, svi smo se složili da ova obitelj ima sve potrebne informacije, alate i tehnike za smanjenje upotrebe tehnologij, ako to odluče, ali da   intervencija sa moje strane nije bila učinkovita i stoga bi trebala biti prekinuta. Na temelju moje početne procjene i neuspjeha sa intervencijama, rekao bih da ova obitelj ima jaki slučaj ovisnosti o uzbuđenju i u ovom trenutku nemam pojma  kako im pomoći.

Na nedavnoj kratkoj vožnji trajektom, gledao sam roditelja kako smješta troje djece na stražnje sjedalo. Obitelj je očito bila na izletu, jer im je kombi bio krcat koferima, a roditelj je marljivo radio kako bi svako od troje djece bilo adekvatno zabavljeno. Slatkiši i čips bili su odmotani, flašice i deke uredno posloženi na svoje mjesto, i na kraju, tableti stavljeni u svako krilo kako bi se mališani zabavili do kraja putovanja. Nakon što je završio, roditelj je zatvorio vrata kombija, povukao ruke i uzviknuo: "-Pa...to bi ih trebalo neko vrijeme zabaviti"! 

Izgleda da činjenica da su ta djeca starija od 6 godina nije bila važna za roditelje, koji su očito mislili da će, ako budu prepušteni da sami obavljaju te goleme zadatke, ili doživjeti neuspjeh, ući u rat za teritorij ili napraviti nered. Nesvijesni toga, današnja je obitelj prešla s povoljnih (i manje povoljnih) interakcija, na nikakve interakcije. Čini se da je posao roditelja ovih dana hraniti i oblačiti dijete...da...ali također i osigurati da se dijete zabavlja u svakom tenutku.

Imao sam radijskog voditelja koji je na moj komentar u vezi sa predloženim smjernicama za smanjenje tehnologije odgovorio izjavom: "Pa ako nemogu imati svoj iPad, tko će ih onda zabavljati?" Ovaj mit da djecu treba zabavljati upravo je suprotan od onoga što im je potrebno, a rezultira cijelom generacijom djece koja ne samo da ovise o svojim roditeljima za svaki funkcionalni zadatak, nego također ne mogu sama svladati svoju energiju, pričekati svoj red, biti strpljivi ili smisliti kako se igrati bez uređaja.

Istraživanja su opetovano pokazala da je savjesnost najistaknutija karakterna osobina za uspjeh na radnom mjestu, ali ti tirani novog doba, koji se temelje na egu, a koji izgledaju kao da vladaju svemirom svojih roditelja,sigurno neće odrasti da vladaju svojim.

Što se može učiniti da se zaustavi val ovisnosti o roditeljskom uzbuđenju? S velikom tugom izjavljujemo "ne mnogo". Kao što znamo ovisnosti o supstancama vrlo je teško i skupo liječiti, kao što ćemo uskoro saznati i ovisnost o uzbuđenju. Liječenje cijelih obitelji preskupo je i vjerovatno ne trajno, kao što sam uvidio. Predlažem da svoje napore i sredstva usmjerimo na stvaranje programa za djecu i mlade u našim zajednicama koji će biti besplatni, zabavni i odvući obitelji od tehnologije u programska okruženja temeljena na društvenim i pokretnim programima. Uz pomoć odraslih osoba od povjerenja, mladi voditelji mogli bi voditi neka događanja poslije škole, ljetne kampove i vikend događanja za djecu i mlade. Zabava je ključna riječ a odraslima bi bilo pametno da razmotre hoće li postojeća igrališta, programi i događaji biti izazovni i starijima od 6 godina, jer većina nije. U našim nastojanjima da budemo sigurni da izbjegnemo sudske sporove, svijet naše dijece i mladih postao je infantilan i dosadan.

Pomogao sam naciji Helitsuk u stvaranju Crash-N-Bump-a u njihovoj zajednici koja ima dva ogromna dvorca na napuhavanje, raznovrsnu zabavnu viseću opremu, stazu s preprekama i drugu opremu koja pruža izazov za um, duh i tijelo. Program Crash-N -Bump-a ulazi u svoju drugu godinu, a početna procjena bila je izrazito pozitivna. Roditelji, učitelji i djeca svi su tražili "Još Crash-N-Bumpa"!!

Pridružite sve svojoj zajednici kako biste stvorili sigurne, ali i uzbudljve programe za djecu i mlade u svojoj zajednici. Izgradite ih i oni će doći.

Prevela: Indira Helbet

Original članka:  http://movingtolearn.ca/2014/arousal-addictions-the-final-frontier-for-families

*Volonterska aktivnost u sklopu projekta "Program za cjeloviti razvoj djeteta" pod pokroviteljstvom MRMSOSP-a, MZO-a i Grada Osijeka.

Sviđa Vam se članak? Podržite osječku waldorfsku priču!